Novi putevi lubenica?
Danas svi hoće u Europu! Internacionalnu. Globalnu. I šuša i buša! I žrtve i njihovi krvnici. Valja (su)živiti dalje. To je tako. Tako mora biti. Ne može se vječito ratovati. Mora se staviti točka. Raditi i živjeti kao da ništa nije bilo. Ali izvući i pouke. Tako nas uči cijela povijest ljudskog roda. Zar nisu danas na primjer ljuti protivnici iz Drugog svjetskog rata, Nijemci i Francuzi, primjer prijateljstva i suradnje u Europi? Pa Rusi i Nijemci? Pa Muslimani i Hrvati i Srbi iz Konobe "Mostar" u Münchenu? Pa "Arizona"? Pa...
Svi dakle hoće u Europu. Čak i Arapi (da je osvoje?), Kinezi (da je preplave?). Pa zašto ne bi i mi Posavci? Mi tu spadamo. Europa je bila naša još i onda kada se Evropa zvala. Ono što je nekada nama Hrvatima uz Savu, sa obje strane rijeke Bosne, kao i mnogoj južnijoj, prema moru, nam subraći bila žalosna sudbina, napuštati svoja ognjišta, ići u pečalbu, posla nije bilo, ono što je bilo, već rezervirano za druge, neimaština, glad, dakle trbuhom za kruhom. A šta drugo? To je kasnije postala naša prednost. Ta, tada žalosna sudbina pretvorila se kasnije, u zadnjem ratu, a i danas, u našu veliku sretnu okolnost. Gospodarstvenu i kulturnu. Nema našeg hrvatskog sela koje nije bilo za rata, poslije njega i dan danas snažno potpomognuto svojim "zaseocima" širom Europe. Malo je naći kuća iz kojih barem neko nije radio u inozemstvu i pomagao. Da se preživi. Još mi je u sjećanju jedna noć u logoru, kada je pijana četnička rulja, iz ko zna kakve srbijanske selendre i vukojebine, ispred logorskih vrata "prebrojavala" plijen iz pljački po hrvatskim selima odžačke općine i sa neskrivenim oduševljenjem pričali među sobom: "A bre, šta sve oni imaju! Kakve kuće! Šta sve u kućama! Namještaja, tehnike, para, zlata... Nemoš bre poneti sve sa sobom." Za njih, sve što su vidjeli, naša posavska hrvatska sela, naše kuće, sve što su vrijedni mještani stvorili i izgradili, bio je prije svega kulturni šok. A i oni hoće danas u Europu. S nama. Valja i njih šlepati sa sobom. Razvodniće nam (bre!) Europu svojom zaostalošću i bijedom duha.
EU ili mušmule?
Dakle, mi smo već dugo dio te Europe, njoj pripadamo i tamo hoćemo. Hoće i drugi. Samo, da ne bude opet novih "puteva lubenica", da se umjesto podavljenih jadnih kineza, u svemu tome ne podave i čitave države? Jer, svako se euforično preračunava, nada, šta će ulaskom u Europu dobiti, ušićariti. Europa se ne postaje (samo) dizanjem ruku onih koji o proširenju Unije odlučuju. Valja što šta i prihvatiti, akceptirati, prilagoditi se, progutati i, vjerojatno - ponešto i izgubiti. Jer ne preračunavaju se samo kandidati za ulazak u Europsku zajednicu, preračunavaju se i oni najmoćniji! I oni imaju svoje računice (logisch?), i one neće da gube, planiraju šta će dobiti. A dobiti ne mogu baš svi? Ili ne svi podjednako. O tome, šta se kroz to i izgubiti može, malo se kod nas priča. Ne samo kod nas. Tako je posvuda. Nije tajna da Nijemci npr., uz sve pogodnosti koje su ulaskom u Europu dobili, uz činjenicu da su prelaskom na Euro elegantno zaobišli priznavanje devalvacije Marke koja je enormno porasla nakon ujedinjenja dvije Njemačke, optužuju baš te procese da su im oteli još ne prežaljenu njemačku Marku, za skupoću (ono što je koštalo prije 1 DM, sada je isto 1, ali Euro, dakle duplo skuplje), neuposlenost... A objektivno, mora negdje i nečim da se i plati. Ako njemačka roba bescarinski može da preplavljuje zemlje članice (i kandidate!) za EU, onda je logično da "roba" iz tih zemalja, preplavljuje i konkurira u Njemačkoj? A ta roba je većinom - jeftina radna snaga.
Unatoč svemu, baš danas, 26.10.2007, objavljen je podatak da je Euro po prvi puta od uvođenja dostigao i pretekao najveći stupanj stabilnosti njemačke Marke!
P. Mišić
