Reminiscencije na ona vremena
Zekija i Ešref Zaimbegovic
DOPISNICA IZ ČEŠKE REPUBLIKE
1980. - 1993.
Prije više od dvadest godina imao sam mogućnost i čast više puta sjediti za istim stolom sa zamjenikom predsjednika Uprave Volkswagena gospodinom Dr.-Ing. Horst Münznerom.
Horst Münzner
Taj čovjek, koji je bio šef nabavke i logistike Volkswagena, bio je zadužen i za odnose sa firmama iz Jugoslavije, a posebno dobre kontake imao je sa UNIS Sarajevo. Prisustvovao je i polaganju kamena temeljca i otvaranju „Uniglasa“ čiji sam tada bio direktor. Pri tim prilikama govorio je o dobroj saradnji sa Unisom i visokom kvalitetu proizvoda koje VW dobija iz njegovih tvornica. (Takvih prilika nažalost danas nema, a da bi neko na takvoj poziciji i iz takve firme dolazio govoriti o budućim investicijama je mislena imenica).
Ešref Zaimbegovic
UNIS je tada saradjivao sa nizom kompanija u Evropi medju kojima je bio i Volkswagen, koji je imao kapitalovo učešče u Tvornici automobila Sarajevo, kao i Saint-Gobain iz Francuske , koji je preko svoje njemačke filijale „Vegle“ imao učešče u „Uniglasu“.
Sjedio sam sa potpredsjednikom „Zastava auta“ Dr. Smiljanićem, a nebrojeno puta razgovarao i pregovarao sa mojim prijateljem Slobodanom „ Cobijem“ Nikolićem, direktorom nabavke „Zastava auta“ (potomkom stare kragujevačke trgovačke porodice).
Poznavao sam se i susretao sa starijim, iskusnim kolegama: generalnim direktorom Industrije stakla Pančevo g. Dangubićem, a kasnije Vladom Bjelanovićem i generalnim direktorom Industrije stakla Lipik g. Vukasovićem.
„Uniglas“ je bio solidna i priznata firma u Bosanskom Šamcu i u okolini, ali takodje i kod svojih poslovnih partnera.
Ali, tog aprilskog dana 1992. godine u Šamac nisu došli predstavnici „Zastava auta“, nego drugi Kragujevčani. Kriminalci pod zastavom „Belih orlova“. U mom gradu, u kancelariji šefa „srpske“ policije, koji je naredio moje hapšenje, bila su dvojica od njih koji su me vodili po gradu kao njemačkog špijuna.
A danas se kao ne znao odakle je rat započeo.
Proživio sam i preživio 14 mjeseci u srpskim logorima u Bos. Šamcu, Batkoviću i Vlasenici. Ali što kaže stari svijet: „Živa glava dugove plaća“.
1993. - 2008.
Sada sam u Češkoj Republici, u okolini Praga, finansijski sam direktor Saint-Gobain Sekurit, zadužen za finansijska pitanja proizvodnje i distribucije automobilskog stakla u Češkoj Republici i Slovačkoj. U svom birou u novoizgrađenoj tvornici (1995. godine), koja proizvodi vjetrobrane za najpoznatije svjetske marke automobila (Ford, VW, Škoda, Porsche, Bentley, Jaguar, BMW, Audi...), sjetim se vrlo često „Uniglasa“, ali i firmi i ljudi o kojima sam govorio na početku.
Od kad sam 2000. godine po prvi puta poslije rata otišao u Bosanski Šamac, posjetio sam nekoliko puta „Uniglas“. Poslednji puta sam bio sa novim vlasnikom tvornice g. Marijanom Mišićem. Moram priznati, uvijek sam bio lijepo primljen.
Kad god smo išli kroz proizvodnju stari radnici, koji su me još pamtili, su prilazili pozdravljajuči: „Kako je direktore?“ i vrlo često pitajući: „ Hoće li biti šta od nas? Čuli smo da se vraćate, da će „Vegla“ ponovo doći.“ , znao sam da od toga nema ništa. Odgovarao sam realno, ali i ostavljajući malo nade za budućnost. Trebao sam možda ipak reći: „ Ovu utakmicu smo(ste) izgubili prijatelji. Sad neka pomognu oni koji su govorili, a i sada govore da će vam samim biti bolje. Odavde sam morao otići, a primili su me „tuđi“: Francuzi, Nijemci, Česi...“.
„Uniglas“ nije ni sjena onoga što je nekad bio. Rat je, nažalost, uništio i UNIS i TAS.
Kad je TAS u Vogošći početkom devedesetih godina proizvodio 45.000 „Golfova“, u Bratislavi u Slovačkoj nije bilo ništa. Danas Volkswagen u Bratislavi proizvodi preko 200.000 vozila godišnje. TAS montira 2-3.000 vozila godišnje.
Ti koji su započeli rat uništili su i svoju „Zastava auto“. Na početku devedesetih godina „Škoda“ u Mladoj Boleslavi je proizvodila godišnje oko 250.000 vozila - koliko i „Zastava“ u Kragujevcu. „Škodu“ je potom od češke države kupio Volkswagen. Danas „Škoda“ proizvodi godišnje 600.000 modernih automobila u Češkoj Republici, a planira u svojim tvornicama u cijelom svijetu proizvoditi jedan milion automobila.
Za to vrijeme „Zastava“ je spala na 10.000 vozila godišnje i sanja o tome da se vrati na nivo koji je imala prije dvadest godina. Nemaju investicije, nemaju tržište, nemaju partnere. Bombardovanje NATO je sigurno nešto tome doprinijelo, ali to propadanje je započelo 1992. a ne 1999.godine!
Industrija stakla Pančevo, nekad največi proizvođač stakla u Jugoslaviji, je na ivici propasti.
Prije dvije godine bio sam u sastavu jedne stručne ekipe Saint-Gobain u posjeti Industriji stakla u Lipiku. Tvornica je tokom agresije na Hrvatsku teško oštećena, sada je djelomično popravljena, prošla je kroz divlju privatizaciju i nema jasne perspektive.
Svi smo izgubili mnogo toga. Bili smo 20 godina ispred istočne (centralne) Evrope u razvoju ekonomije i demokratije, sada smo tridest godina iza.
Centralna Evropa versus Zapadni Balkan
...iliti Horovice versus Bos. Šamac
Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska su u poslednjih 15 godina izgradile relativno stabilne ekonomske i političke uslove i pravnu sigurnost i time privukle strani kapital. Direktna strana ulaganja u Češkoj se kreću na nivou od 3-5 milijardi EUR godišnje, a u posljednje 4 godine se grade ili su izgradjene u Češkoj i Slovačkoj četiri nove tvornice automobila, od kojih je svaka koštala više od jednu milijardu EUR, a svaka ima godišnji kapacitet od 300.000 vozila. Šanse Zapadnog Balkana u ovoj oblasti nestaju.
Nažalost, strani kapital (osim bankarskog, trgovačkog, a ponekad i špekulativnog), ne žuri prema Zapadnom Balkanu, pa ni prema Hrvatskoj, koja ima najljepšu poziciju. Politička situacija je nestabilna, posebno u Bosni i Hercegovini (entiteti versus država) i Srbiji (Kosovo). Korupcija je zašla u sve pore života. (Nisu ni Česi imuni ali zato se ovdje ide u zatvor!).
Nacionalističke tendencije su još veoma izražene. Običan svijet hoće i želi promjene, ali uvijek glasa za „svoje“ ,koji su ih i do sada vodili “žedne preko vode“.
Kad prodjem kroz moj Šamac, uhvati me neka sjeta i tegoba. Preduzeća koja su nekad zapošljavala oko 5.000 radnika danas su ili zatvorena, ili rade smanjenim kapacitetom ili zjape prazna (Robna kuća). Malo svjetliji primjeri su „Nova forma“, farme Čede Borojevića, eksplatacija šljunka. Živo rade kafići, birtije, trgovine. Ne znam odkud svijetu pare za to.
Horovice u kojima sad živim i u kome je naša tvornica sa 550 zaposlenih su velike kao Bos. Šamac. Pitoreskno mjesto položeno na brežuljcima (slično Gradačcu ali nešto više-450mnm) na 40 kilometara od Praga sa kojim je spojeno autoputem.
Prije „plišane“ revolucije ovdje je bila velika tvornica dizelmotora koja je zapošljavala 3.500 ljudi i proizvodila za tržište bivšeg SSSR. Raspadom tog tržišta tvornica je nestala. Ali tokom 15 godina ovdje je izgradjeno više od 10 novih tvornica, uglavnom isporučilaca automobilskih komponenti i uglavnom sa stranim kapitalom. Nezaposlenosti skoro da i nema. Ljudi su zadovoljni. Moji mladi saradnici idu na skijanje u Francusku, Italiju, Austriju, na ljetni odmor Tunis, Egipat, Kanarska ostrva, ali svakako i u Hrvatsku, čija je jadranska obala ovdje omiljena. Na parkiralištu naše tvornice, kao i na češkim cestama sve rjeđe možete vidjet stare „ Škoda 120“, „Favorite“, a sve više moderne „Octavie“, „Fabie“, „Golfove“.
Ali u Češkoj Republici „ne znaju“ za pojam nacionalizam, mirno su se razišli sa Slovacima. Uglavnom su sekularno društvo, iako se tradicije poštuje (pokloni za Božić, Božićni šaran, Uskršnja jaja). Ne uzmite mi ovo što pišem za zlo, ali ovdje se sveštenici bave duhovnim i karitativnim pitanjima, a ne objavljuju se na otvorenju tvornica, puteva ili škola. Ne diskutuje se o tom da bi djeca iz zabavišta trebala ići na vjersku obuku (vidi Sarajevo). Vojska, policija i druge institucije nemaju svoju krsnu slavu.
Kultura je na visokom nivou. Samo Prag ima preko 100 pozorišta. Njeguju tradiciju. Možda pretjerujem, ali u Horovicama se zna ko je kakav kamen pokrenuo u poslednjih 200 godina.
Već 15 godina živim mimo svoga Šamca (4 u Njemčkoj i 11 u Češkoj). S vremena na vrijeme me uhvati nekakva nostalgija, ali ne previše jaka. Sretan sam i zadovoljan što sam ovdje, ljudi me dobro primili, cijene moje znanje i iskustvo, firma dobro posluje, Pariz je zadovoljan. Porodica je dobro, stalno se proširuje. Često sam sa Zekijom u krasnom Pragu (o Pragu više drugom prilikom).
Možda to nije patriotski ali još Cicero je rekao : „ Ubi bene, ibi patria“.
Gdje ti je dobro, tamo ti je domovina.
Ali, kad za koju godinu pođem u penziju, ipak se vraćamo u Bosnu.
Ešref Zaimbegović
