Sretno djetinjstvo
Ni kiše ne mogu zavicaj isprati
Piše: Mira Corkovic
Ponekad je teško izraziti svoje osjećaje, a još teže je priznati samome sebi da si izgubljen u masi nepoznatih lica. Svijet oko nas postaje sve više bezličan, otuđen i neprepoznatljiv. Uvijek žurimo. Trčimo za vremenom. Postajemo nerzvozni, svaka sitnica nas dovodi do ludila.
Je li moguće da smo postali izgubljeni u prostoru i vremenu? Jesmo li postali robovi suvremenog doba?
Vrijeme nas mijenja. Kao da nas s godinama kiše sve više ispiru.
Jedini spas nam je vraćanje u sretno djetinjstvo.
Osmjeh na lica nam donosi sam vraćanje u mislima u naš zavičaj, Posavinu, Hasić i djetinjstvo u njemu.
Teško je nama držati stan zaključan 24 sata dnevno, kada su kod nas, u Hasiću, u našoj prekrasnoj posavini, svi imali ključ na ekseru pored vrata ili pod otiračem od stare ponjave. Bili su to kućni ključevi, ali i ključevi naših srca, širokih i otvorenih kao posavska polja.
Ovdje gdje smo sada, u tuđini, svijet je lijep samo kroz sunčane naočale, ali kada ih skinemo, ispliva istina na vidjelo i shvatimo da se varamo ubijeđujući sami sebe kako nam dobro ide, kako nam je lijepo.
Okovali smo sami sebe čudnim normama suvremene civilizacije, ponekad glumimo idiote čak, težimo nemogućem. Čak i kada nam se desi nešto lijepo, ne znamo to cijeniti i nismo istinski sretni, jer je uvijek prisutno neko nezadovoljstvo i želja i težnja da postignemo više. Da time, tim ipak bezvrijednim materijalnim stvarima pokušamo nadoknaditi duboke praznine u našim dušama, vratiti izgubljeno, prokletim ratom oteto.
Zato, svaki puta kada sam tužna, sjetim se onoga što je odista bilo lijepo, sjetim se naše Posavine, Hasića, naše mladosti, sjetim se druženja, meni dragih ljudi, prekrasnih trenutaka prave sreće i zadovoljstva, smijeha i radosti...
Te vrijednosti iz naše prošlosti ne smijemo nikada izgubiti. To nam ne može nitko oteti ni u nama ubiti. Jer, čovjek bez prošlosti je mrtav čovjek.
Mira Ćorković
