Tragedija šamackih Bošnjaka
Sve je otišlo placuci...
Piše: Ešref Zaimbegović
Tragedija poslednjeg rata i agresije na Bosanski Šamac ogledala se za šamačke Bošnjake ne toliko u broju ljudskih žrtava ali više u iseljavanju i napuštanju vlastitih ognjišta. Rijetko koja grupacija bosanskohercegovačkih Bošnjaka ima tako tragičnu sudbinu kao šamačka jer su u samo 130 godina ili 5 ljudskih generacija morali dva puta napuštati svoja vjekovna ognjišta.
Iseljavanje iz Srbije
Prvo iseljavanje koje je i rezultiralo stvaranjem naselja Bosanski Šamac (prvo ime Azizija Gornja) bilo je protjerivanje muslimana iz Srbije iz naselja Užice, Šabac, Sokol i Beograd koje se odigralo na početku šezdesetih godina 19. stoljeća na osnovu dogovora Turske porte i vlade kneževine Srbije kao i tzv. Kanlidžijskog protokola potpisanog od strane velike Britanije, Francuske, Rusije i Austro-Ugarske.
Ovo iseljavanje spominje Nijaz Duraković u svojoj knjizi „ Prokletstvo Muslimana“, a takodje i bosanski historičar Mustafa Imamović u „Historiji Bošnjaka“. Ljudi koji su živjeli stotinama godina u Užicu, Šapcu, Sokolu i Beogradu morali su svoja ognjišta napustiti. Za te ljude je to bila životna tragedija. Imamović u svojoj knjizi na strani 331. navodi tadašnjeg srpskog hroničara Miladina Radovića koji kaže: „Sve je otišlo plačući“.
Užičani, kao i dio Sokoljana i Beograđana, su uglavnom došli u Bosanski Šamac.
Najviše pojedinosti o ovome događaju daje naš Šamčanin, historičar, Esad Tihić, u svojoj knjizi „ Bosanski Šamac kroz historiju“. U ovoj knjizi navedeni su detalji ovog progona sa pojedinostima o doseljenim porodicama i tadašnjim prilikama.
Pokušat ću u daljem dijelu ovog članka oslikati uticaj bošnjačkog stanovništva na razvoj Bosanskog Šamca bez pretenzije da ponavljamo činjenice iz Tihićeve knjige. Bošnjaci, koji su predstavljali većinu stanovništva od osnivanja naselja pa sve do sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, dali su veliki doprinos razvoju grada u svim oblastima: politici, privredi, kulturi, umjetnosti, sportu. Pošto Tihićeva knjiga okončava sa završetkom Drugog svetskog rata, navešću i neka imena za period od 1945. do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Privredne prilike
Osnivači Bosanskog Šamca, izbjeglice iz Srbije, bavili su se u svojim bivšim mjestima uglavnom trgovinom i zanatstvom. Već krajem 19. stoljeća Bosanski Šamac je bio razvijeni trgovački i zanatski centar. Početkom dvadesetog stoljeća postao je veliko izvozno središte. Ugostiteljstvo je bilo na visokom nivou. Još 1935. godine Bosanski Šamac je dobio električnu centralu i javno osvjetljenje. Pored Bošnjaka, grad su postepeno naseljavali i Srbi, Hrvati i Jevreji, a dolaskom Austro-Ugarske i Česi i Nijemci.
Međutim, sve do kraje Drugog svjetskog rata Bosanski Šamac nije imao razvijenu industrijsku proizvodnju. Poslije rata su se počele stvarati zanatske zadruge iz kojih su postala kasnije poznata preduzeća kao: “Budućnost“, „Tekstilac“, „Meboš“ itd.
Iz reda šamačkih Bošnjaka regrutovao se niz poznatih privrednika i direktora preduzeća: Alija Repčić, Atif Zukić, Husein Muftić-Teravija, Mersad Tihić, Mustafa Tabaković-Ćiva, Mehmed Ibralić, Hazim Jusufović i drugi. Neki su nastavili karijeru u većim mjestima:
Halid Čizmić, dugogodišnji generalni direktor „Centrotekstila“ iz Beograda, jednog od najvećih izvoznih preduzeća bivše SFRJ,Rizah Fitozović, direktor preduzeća „Zora“ Sarajevo,
Džemal Alibegović, jedan od direktora „Energopetrola“ Sarajevo,
Fuad Alibegović, dugogodišnji predstavnik „Centrotekstila“ u Švedskoj i bivšem SSSR-u.
Sve su to izdanci poznatih šamačkih trgovačkih porodica.
Politicke licnosti
Šamački Bošnjaci dali su u periodu od osnivanja mjesta pa do Prvog svjetskog rata, a zatim između dva svjetska rata, niz gradonačelnika i visoko pozicioniranih činovnika. Poslije drugog svjetskog rata to su bili nekoliko predsjednika Skupštine opštine i Izvršnog odbora.
Po osnivanju samostalne države Bosne i Hercegovine dva Šamčanina bili su predsjednici Predsjedništva države: Alija Izetbegović i Sulejman Tihić.
Obrazovanje i nauka
U periodu tridesetih godina prošlog stoljeća šamački Bošnjaci počeli su sve češće pohađati srednje škole, a potom ići na fakultete. Poslije Drugog svjetskog rata iz reda šamačkih Bošnjaka regrutirao se čitav niz ljekara, zubara, veterinara, inžinjera, ekonomista, pravnika, pedagoga i visokoobrazovanih stručnjaka drugih profesija. Neki od njih ostvarili su naučnu karijeru i postali veoma cjenjeni stručnjaci u svojoj oblasti. Nabrojaćemo ih:
- Prof. Dr. Osman Ceribašić, bivši dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu,
- Prof. Dr. Rizah Alajbegović, bivši direktor Očne klinike Medicinskog fakulteta u Sarajevu,
- Prof. Dr. Sead Izetbegović, bivši dekan Šumarskog fakulteta u Sarajevu,
- Prof. Dr. Ahmet Halilbašić, bivši dekan Medicinskog fakulteta u Tuzli,
- Prof. Dr. Nedžad Repčić, profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu,
- Dr. sci. Midhat Tabaković, direktor klinike za interne bolesti UKC u Tuzli.
Želim takodje istaći poznate i među stanovništvom opštine, a posebno poljoprivrednim proizvodjačima, veoma cjenjene doktore veterine Hasana-Hasu Ceribašića i Hasana Izetbegovića.
Izetbegović, diplomirani veterinar i diplomirani inženjer poljoprivrede, značajno je doprinio, kao direktor Veterinarske stanice, razvoju veterinarske službe, ali i poljoprivredne proizvodnje, a posebno uzgoju teladi, na području naše opštine. Napisao je niz praktičnih knjiga iz oblasti poljoprivrede. Osamdesetih godina biran je za predsjednika SO Bos. Šamac.
Među ljekarima i zubarima, pored gore navedenih doktora nauka, kao prvi poslije rata pojavljuju se Ešref Čizmić, koji karijeru nastavlja u Sarajevu kao poznati hirurg. Krajem pedesetih godina medicinu završava Meliha Vajzović, kasnije udata Resulbegović. Šezdesetih godina dolaze Nasih-Nasko Halilbašić, Suad Ibrahimagić, Onglus Alajbegović, Mira Subašić, Mila Subašić i Majda Subašić.
Ruzmir Jusufović, po meni jedan od najvećih intelektualaca rođenih u Bos. Šamcu, završava medicinski i stomatološki fakultet, a potom specijalizira pedijatriju i internu medicinu. Čovjek koji je imao znanje i sposobnosti za doktora nauka i profesora univerziteta, ipak je cijeli životni vijek proveo liječeći ljude u svome rodnom mjestu.
Mesud Nogić, moja generacija, specijalizira ginekologiju, a dugo godina je direktor Medicinskog centra u Bos. Šamcu. Doprinosi razvoju medecinskih službi na našem području, medju ostalim tih godina otvara se i, dugo čekani, Centar za hemodijalizu u Bos. Šamcu. Krajem sedamdesetih godina biran je za predsjednika SO Bos. Šamac.
U oblasti obrazovanja treba se sjetiti Abdurahmana H.Salihovića- Agića, prvog direktora osmogodišnje škole i Djulešefe Hodžić, učiteljice i direktorice četverorazredne osnovne škole u Bos. Šamcu.
Kultura i umjetnost
Šamčani su bili poznati kao muzičari. Govorilo se: “Kad ideš kroz Šamac ne pjevaj“. Svaka porodica imala je nekoga ko je umio lijepo pjevati. U familiji moje majke, Zukićima, dobro se sjećam lijepih glasova rođaka Galiba, Senahida, Hazima i moje tetke Razije (majke Zlatka Tirića).
Več pred Drugi svjetski rat u Beogradu, a time i u cjeloj tadašnjoj Jugoslaviji, bio je poznat radio pjevač Sulejman Džakić. Pripadao je gardi najboljih pjevača narodne muzike i bio nerazdvojni prijatelj sa Vlastimirem Pavlovićem-Carevcem, velikim violinistom i dirigentom Narodnog orkestra Radio Beograda.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća među najbolje pjevače iskočio je i naš Dževad Ibrahimagić - Daga, pjevajući na Radio Beogradu i snimivši više ploča i kaseta.
Jedan od največih talenata narodne muzike bio je Kemal Džakić. Čovjek za koga imam čast reći da je bio moj prijatelj, zbog svoga boemskog načina života nije nikad napravio karijeru. Bio je nogometaš, trener, preduzetnik, inžinjer zaštite na radu, ugostitelj, pjevao je za dobro raspoloženje društva, a najmanje je mislio na sebe i moguću karijeru. A pokojni Augustin Kolovrat-Cago bi uvijek, kada smo akšamlučili sa Kemalom, kazao: “Poslije Predraga Gojkovića –Cuneta najbolji falset u Jugoslaviji“.
Mlada generacija dala je i jednog izvrsnog pjevača zabavne i pop muzike. Asim Kapetanović- Havrlja postao je poznat kao frontmen grupe „Rezervni točak“, snimio je više nosača muzike, a mi, starija generacija, ga se sjećamo po njegovim nastupima na igrankama.
Šamački Bošnjaci su dali i jednog izuzetnog glumca. Dževad Alibegović je završio Kazališnu akademiju u Zagrebu i godinama bio jedan od prvaka hrvatskog glumišta.
Sport
O nogometu u Bosanskom Šamcu smo na ovom mjestu već pisali. Ali želim još jednom istaći imena Bošnjaka koji su igrali u Prvoj saveznoj ligi bivše zemlje: Srebrenko Repčić, Mustafa Hodžić, Esad H. Jusufović i Kemal Čelić.
Kajakaši su uvijek pripadali tim najboljim u bivšoj Jugoslaviji. A Jadranka Repčíć, udata Kapetanović, je bila članom reprezentacije.
Mehmed Ceribašić igrao je odbojku za sarajevskog prvoligaša „Bosnu“.
Vrsni gimnastičari su bili Arif Šehapović i Suljo Šerić.
Drugi svjetski rat
Drugi svjetski rat bio je teška kušnja za one koji su ga proživjeli. Šamački Bošnjaci su se uglavnom opredjelili za NOP tj. antifašistički partizanski pokret. Odstup od ustaških formacija donijelo je, na samom početku rata, ubistvo viđenog Šamčanina Hajre Izetbegovića, od strane ustaškog oficira Lovre Cesara.
U Šamcu je postojala tzv. „Pipikina bojna“ koja je imala domobranski karakter.
Neki od Šamčana su već 1943. bili u partizanskim jedinicama, a 1944. je tamo otišla veća grupa. I u stvaranju nove vlasti su značajnu ulogu imali šamački Bošnjaci. Najviše podataka o tome može se naći u već citiranoj knizi E. Tihića, kao i u njegovoj drugoj knjizi „ Posavsko-trebavski NOP odred“ izdanoj 1983. godine.
Zanimljivo je da Šamčani, poslije rata, nisu u velikoj mjeri koristili to što su bili u partizanima, pa čak ni verbalno. Za njih je to bila normalna odluka i opredjeljenje u tim teškim vremenima, a ne prilika da se na tome kasnije izvlače materijalne pogodnosti.
Ja se sa ponosom sjećam svoga djeda po majčinoj strani Sulejmana Zukića (rođen 1878. - umro 1952. god.). Već prije Prvog svjetskog rata biran je za zastupnika u Gradskom vijeću. Između dva rata bio je i dalje politički aktivan kao zastupnik, a biran je i za gradonačelnika. U teškim vremenima Drugog svjetskog rata biva biran za donačelnika. O prilikama u tom periodu govori E. Tihić u knjizi „ Bosanski Šamac kroz historiju“ na strani 203.:
„ Tomas Manz je imao pretenzije da, kao Nijemac, dođe na čelo bosanskošamačke općine, ali mu to nisu dozvolili Hrvati, koji su na tu dužnost postavili staroga Antu Duića, koji je bio općinski zastupnik još u austrougarskom periodu. Duić je bio vrlo staložen, odmjeren i tolerantan čovjek. Kasnije je za donačelnika postavljen Sulejman Zukić, načelnik općine u predratnom periodu,sličnih karakternih osobina kao i Duić.“
Jedan dogđjaj mi je pokazao kakvo je bilo njegovo tadašnje ponašanje. U kasnu jesen 1991. imao sam priliku sresti jednog starog Tišinjana, Srbina iz Srpske Tišine. Znao sam da je dugo radio sa mojim daidžom Atifom u nekadašnjem „Metalcu“, kasnije „Mebošu“. Rekao mi je : „ Ešrefe, ti to sigurno ne znaš, jer si puno mlađi od mene, ali ja ću ti nešto reći o jednom događaju iz Drugog svjetskog rata. Mi, grupa mladih Tišinjana, smo bili zatvoreni u logor od strane vlasti NDH. Tvoj djed je potpisao zahtjev za naše puštanje u kome je obrazložio da mi ne predstavljamo opasnost za državu i da on, kao donačelnik, garantuje za nas. I stvarno smo nekoliko dana nakon toga bili pušteni. Ja tu otpusnicu, sa kopijom njegovog zahtjeva, i danas imam kod kuće.“
Ja za to nisam znao, ali mi je zadrhtalo srce od radosti zbog čestitog i hrabrog ponašanja tog starog čovjeka, koga se malo sjećam, jer je umro kad mi je bilo šest godina. Sjećam se, međutim, da me je uvijek pomilovao po glavi kad sam došao u „staru kuću“, a prenio mi je ljubav za čitanje, jer mi je iz beogradske „Politike“, koju je čitao svaki dan, ostavljao četvrtkom prilog za djecu iz koga sam polako učio slova i već sa pet godina sam umio taj prilog sam pročitati.
Život poslije Drugog svjetskog rata
Stotinu i trideset godina živjeli su stanovnici Bosanskog Šamca: Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Crnogorci, Jevreji i ostali, u uslovima suživota sa većim ili manjim oscilscijama za vrijeme velikih svjetskih poremećaja. Taj suživot bio je još pojačan poslije Drugog svjetskog rata kada velike grupe mladih ljudi iz Crkvine, Pruda, Srpske i Hrvatske Tišine, Hasića, Pisara i drugih bližih sela dolaze na zanat i u škole u Bosanski Šamac, zapošljavali se, a mnogi i ostaju u Bosanskom Šamcu.
Sjećanja Bošnjaka na dolazak iz Užica i drugih mjesta bilo je stalno prisutno, ali je polako i blijedilo. Pogotovo što u tim krajevima nije bilo više nikakvih naznaka o tadašnjem životu.
Moj rođak, već spomenuti šamački veterinar Haso Ceribašić, ispričao mi je osamdesetih godina dvije zanimljive crtice vezane za doseljenje iz Užica.
Jednom prilikom vraćajući se sa odmora sa Zlatibora svratio je u muzej u Užice i raspitao se o dokumentima o iseljavanju muslimana. Rečeno mu je da takvi dokumenti tamo ne postoje i da o tim događajima u tom muzeju nema nikakvih zabilješki.
Rekao mi je također da je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća bila pokrenuta inicijativa za proslavu stogodišnjice osnivanja grada Bosanskog Šamca, ali zbog mogućnosti povezivanja te godišnjice sa iseljavanjem Bošnjaka, na nadležnim političkim forumima je zaključeno da bi takva proslava bila "neprimjerena" i odlučeno je da se ne organizira.
Iseljavanje devedesetih godina dvadesetog stoljeca
Dolaze devedesete godine, jačanje nacionalističkih tendencija, oživljavanje retrogradnih pokreta iz drugog svjetskog rata, separatizam, ali i želja za stvaranjem Velike Srbije. U aprilu 1992. god. proglašava se Srpska opština Šamac, a jedinice paravojske potpomognute tadašnjom JNA preuzimaju vlast.
Bošnjaci u Bos. Šamcu su im prepušteni na milost i nemilost. Hapsi se veliki broj ljudi. Ja, tada a i kasnije, bez ikakvog obrazloženja, bivam zatočen i ležim 13 mjeseci u raznim logorima.
Neki moji suzatočenici su odležali i preko 2,5 godine.
Nakon hapšenja velikog broj Bošnjaka, posebno mladih, u ljeto 1992. godine preplivava Savu i bježi od obaveza u srpskoj vojsci koja je već pohapsila njihove rođake ili prijatelje.
Poslije slijede dalji pritisci. Roditelji ili supružnici nas zatvorenika u logoru ili onih koji su iz Šamca pobjegli se interniraju u Zasavicu. Moja supruga Zekija provodi u internaciji devet mjeseci. Naše kuće zauzimaju uglavnom ljudi iz sprskih sela sa područja naše opštine. Imovina se raskrada. Bošnjaci gube radna mjesta, a pozivaju se na radne obaveze gdje ljudi sa visokom i višom spremom, ali i ostali, metu ulice, čiste kancelarije i preduzeća, beru kukuruz itd. Ovdje cijenim visoku moralnu vrijednost nekih Srba rukovodilaca firmi koji nisu pristajali da se ti ljudi, koji su do skora bili njihove kolege, tako ponižavaju.
Kroz više razmjena ratnih zarobljenika, ali i civila, od 1992. do 1994. veliki broj šamačkih Bošnjaka, pritisnut teškom situacijom neimaštine, podređenosti i podcjenjenosti, napušta Bosanski Šamac. Mnogi od njih, kao i moja majka, bili su jednostavno istjerani iz svojih kuća, uz mogućnost da uzmu sa sobom samo najnužnije stvari.
Poslije Dejtonskog sporazuma mali broj Bošnjaka se vratio u Šamac. Uglavnom oni stariji koji su već u penziji. Mladi nemaju i ne vide u njemu perspektivu. Nema posla, pa ni za one Bošnjake koji su cijeli rat ostali u Šamcu, ali su njihova radna mjesta zauzeli ljudi sa strane.
Oproštaj od Bosanskog Šamca
Od Bošnjaka koji su prije dvadeset godina živjeli u Bosanskom Šamcu ostalo je samo nekoliko porodica. Starija generacija, šamački starosjedioci, koji su tu ipak ostali ili se vratili, protokom vremena polako izumiru. Drugo veliko iseljavanje šamačkih Bošnjaka, potomaka onih koji su to naselje osnovali i, zajedno sa drugima, od njega napravili grad, sada se, 150 godina poslije prvog iseljavanja privodi kraju.
Zbog toga sam na kraju ovog teksta odlučio iskoristiti pjesmu „ Oproštaj od Trebinja“ našega barda Izeta Sarajlića, u kojoj se on poetski oprašta sa svojim rodnim mjestom Trebinjem i primjeniti je na svoj Bosanski Šamac. Siguran sam da se naš veliki pjesnik ne bi naljutio, a nadam se ni ljudi čija imena sam koristio.
„I ja sam imao svoju provinciju,
svoj Neji-sir Sen,
svoj Augsburg,
svoj Desiz na Loari.
Moj Desiz na Loari
zvao se Bosanski Šamac.
Kad god bih mu se, iz pravca Slavonije, iznova približavao
i kad bi pred mene , da mi požele dobrodošlicu,
istrčale moja Sava i moja Bosna
meni bi sva duša zatreperila.
Bosanski Šamac koga sam volio,
u kome sam prvi puta pročitao „ Djecu kapetana Granta“,
u kome sam napisao svoju prvu pjesmu,
u kome sam se prvi puta zaljubio,
u kome sam bio i Tom Sojer i Pavel Vlasov i Rajko Mitić,
u kome sam zaigrao u „Borcu“,
toga Šamca više nema.
Na ušču Bosne u Savu
ima istina i danas grad s tim imenom,
ali to nije Bosanski Šamac.
Bosanski Šamac
u kome ne možeš sresti Hasana Izetbegovića,
kako predveće šeta Titovom ulicom,
u kome Ešref Zaimbegović ne sjedi u „Rustici“ sa
Stankom Djurdjevićem i Pericom Krstanovićem ,
u kome Kemal Bobić ne igra šah sa
Cvijanom Marinkovićem,
u kome Kemal Džakić ne drži „ Devetku“,
a Žujo Džuherić „Lav“,
Bosanski Šamac
u kome nema nijednog Vajzovića,
nijednog Izetbegovića,
nijednog Čizmića,
nijednog Repčića,
nijednog Alibegovića,
nijednog Zukića,
to nije Bosanski Šamac.“
Kad naša generacija izumre ostati će samo naši potomci, rasuti po „bijelom svijetu“, da se sjećaju odakle su njihovi roditelji i praroditelji. Ali i to će blijediti, kao što se ni mi nismo više dobro sjećali Užica. Bosanski Šamac biće nečije tuđe mjesto.
Ešref Zaimbegović
FOTOGRAFIJE BOSANSKOG ŠAMCA I ŠAMCANA
