Idu vali veliki i mali...
Put u Brvnik
Vec duže vrijeme tragam za pjesmicama čike Marka Mikolića, poznatijeg u Domaljevcu kao „Marke Rodina“, koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća pisao na različite teme našeg života, a najviše o poplavama i odbrani od poplava. Obišao sam gotovo stotinjak adresa i ništa. Na svu sreću, uvijek dobijem neki novi trag i neumorno nastavljam dalje. Uporan sam i znam da ću jednoga dana pociknuti od sreće.
Danas koristim divno nedjeljno jutro da ponovo posjetim Rast. Idem Tošakovom ocu. Još jedno razočarenje. Kaže da ne zna, da je u to vrijeme kada je nastala ta pjesma bio u Njemačkoj. Daje mi novi trag. Zadovoljan sam. Posjećujem još jednu starinu i opet ćorak. Moram natrag u centar sela.
Odjednum mi sinu misao da malo skoknem do Brvnika. Onako. Ne pamtim kada sam bio posljednji put. Čvrst razlog nemam, a putevi nikako da me odvedu u to malo mjestašce. Pa dio tog mjesta je sada i dio naše Općine. Auto mi je friško oprano, pa se dvoumim. Znam da tamo nema asfalta. Znatiželja mi je pobijedila dilemu. Znatiželja me vukla, realnost odvraćala. I kao što u takvim situacijama biva, oči pobijeđuju razum i ja se odvezoh.
Put do Brvnika je bio „ubi bože“. Rupa na rupi, na dijelovima rastočen, blatnjav. Plače za šljunkom, dobrim strojem za ravnjanje, ljudskom rukom... Uz put, nema čega nema. Spuštam staklo da vidim kuda idu točkovi. Iz Blata čujem pjevanje kučica. Otkada to nisam čuo. Mahinalno sam zakočio. Javi se po koji žabac. Posljednje kiše su se baš ispadale. Neke njive su utonule u vodu, vratile se u barsko stanje. Prisjećam se tih starih vremena. Vremena, kad nije bilo kanala, kada je svuda rastao šaš i sita, kada smo brali „alelije“ i cvijeća rogoza, lopoča i lokvanja koga je tada bilo u izobilju, kada je blato bilo puno šarana, štuka, linjaka, bandara, čikova, kada su ronci i pliske bile kao domaća perad, kada je roda bilo na pretek, kada smo „vadili“ jaja divljih pataka... kako sam mogao sve to zaboraviti? Zašto je melioracija i borba protiv komaraca morala uništiti tu divnu divljinu, tu prirodnu ljepotu i raznovrsnost. Danas bi iskreno volio da sve to ponovo postane bara, naš „Kopački rit“, prirodni rezervat i stanište „tih divnih stvorenja prirode“.
Na tromeđi Domaljevca, Grebnica i Brvnika – ŠOK! Zatvaram prozor jer mi u auto nahrliše jata muva. Nesnosan smrad udari u nosnice. Navezeno smeće je gotovo totalno zatvorilo put za Brvnik. Prema Grebnicama je nešto bolje. Primjetih siluetu čovjeka kako se na predivnom jutarnjem suncu sunča tu ispred improvizirane kućice. Pozdravljam ga mahanjem ruke. Otpozdravlja. Želim ovo fotografirati. Stajem. Vadim moj „Fuji Finepix“ iz torbe i pravim seriju slika.
Razmišljam. To je to. Možda je ipak bolje da se vratim. Znatiželja me opet pobjeđuje. Kraj same ceste, pedalj od puta, tri velika „krmeta“ po 150 – 200 kg u procesu raspadanja. Ne mogu doći k sebi. Razumijem da se uginula životinja negdje mora baciti (zakopati), ali ne razumijem da neko može toliko uginulih životinja, te kilaže istresti gotovo na samu cestu. Smrad ubija. Davi. Nerado izlazim iz auta, ali moram to slikati. Bilo bi doro da imamo Komunalnog inspektora. On je neminovnost. On je prijeka potreba. Malo dalje, sasvim u bari pliva ronac. Što li on traži u tom smradu? Zar uopće može živjeti u tako zagađenoj vodi. Gotovo me preplaši lisica, koja je vukla neku „mrču“.
Idem dalje. Put nikakav. Zagledam se u crvene table: MINE! Vozim deset na sat. Ne može brže, ako želiš sačuvati auto. Usput, po koja obnovljena kuća. Većina je i dalje u ruševinama. Rat je stao 1995. Sada je 2008. 13 godina poslije. Nigdje žive duše. Po koja stara osoba. Osjeća se ipak da tu neko živi.
Trebalo mi je dosta vremena da stignem do raskrsnice Oštra Luka – Brvnik. Skrećem u lijevo. Za Oštru Luku. Prisjećam se Perice Mišic koji je prošle godine pravio zapis sa ovoga mjesta. Da li se što god promijenilo? Tabla naše Općine nije više u grmlju, pokošeno je ili zapaljeno, ali je u neviđenom smeću. Tabla koja oznacava MINE je i dalje lijeno naslonjenja na groblje. I dalje čeka. Ili upozorava. Padaju mi na pamet razne stvari, ali neću o politici.
Ne izdržavam i provaljujem sam za sebe: naša je Općina ipak ovom dijelu svojeg teritorija maćeha i to nimalo dobra maćeha. Ovdje ne treba puno novaca. Ovdje treba ljudska ruka prije svega. Da pokosi, naspe, očisti. Ovaj put prema Oštroj Luci je prilično frekventan i to je najbliža komunikacija sa lučanima i bočanima. Izlazim iz crne limuzine i škljocam. Fotografiram da uporedim sadašnje slike sa onima od prije. Prolaze neki ljudi i gledaju me mrko. Ne vole što fotografiram. Boga pitaj šta misle o meni. Neću neugodnosti. Sjedam u auto i odlazim.
Desno ili lijevo. Okrećem lijevo. U Brvnik. U Brvnik, iako znam da je i ovo Brvnik gdje sam sada. U drugi entitet, u drugu Općinu. Jadan taj Brvnik. Kako ga je Rat i posebno Dejton unakazio. Nije bilo dovoljno to što ga je podijelio kao selo, nego ga je podijelio i u dvije općine, u dva entiteta, a ko će znati u budućnosti, možda i u dvije države. Moji bi rekli, jezik pregrizo.
I gle čuda!. Nema više rupa, sve poravnato, očišćeno, kuće nekako življe, svijeta više. Republika Srpska. Ne mogu vjerovati. Neke prepoznajem. Nisam ih vidio sto godina. Ponovo fotografiram. Istina, imaju i oni svoje table MINE, svoje srušene kuće, svoje smetlište. Generalni dojam: ovdje se živi.
Pred jednom kućom vidim tablu: „PRODAJEM SADNICE CVIJEĆA I POVRĆA“. Idem u centar. Dvije patke, patci, šta li su, poziraju mi. U centru primjećujem novoizgrađenu crkvu. Mala ko Brvnik. A opet mislim, prevelika je za ovakav Brvnik koji sam danas vidio. Oko centra asfalt. Kuće znatno bolje. Škola je netaknuta. Mislim uništena. Mitra Trifunovića Uče, narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata nema na postolju ispred škole. Primjećujem ga pored Ivana Bumbulovića i dva spomenika kraj igrališta. Jedan je spomenik u spomen na žrtve onog rata, a jedan u spomen ovog rata. Puno fotografija onih koji su izginuli.
Neki čovjek mjeri igralište. Valjda će utakmica. Prosto ne vjerujem, ali je igralište uredno pokošeno. Nije bilo bolje ni prije 20 godina. Tabla Brvnika masakrirana. Izbušena je onoliko puta, koliko je u nju moglo stati rupa od metaka, a da je baš ne prevale. Jedan me čovjek poznaje. Pozdravlja. Razmišljam je li pametno nastaviti škljocati. Jesam li sumnjiv zbog čega. Odlučujem se vratiti. Neću da izazivam sudbinu.
U povratku slikam mašine za razminiranje. Sređujem utiske. Ipak još koji fotos. Tako. Odlučujem. Čim dođem kući napisaću utiske sa svoje mini ekskurzije. Hoću da zabilježim svježe i iskrene impresije. Stajem još jednom kod onog samotnjaka što živi na smetlištu. Razgovaramo. Veli, lijep dan. Ja velim: milion muva. On veli, gdje ima muva ima života. Ja velim - Hoće li biti bolje? On veli - Nije ni sada loše. Ja velim - Mnogo smeća na putu. On veli - nije to ništa. Ja velim - vrijeme je da idem, budite pozdravljeni. On veli - doviđenja. Čudan, a veoma prijatan taj čovjek, koji je izabrao da živi na smeću, u smeću i sa smećem.
Napuštam Brvnik. Sređujem dojmove. Nekako mi žao Brvnika. Jadan. Onako mali. Pa još neuredan. Razmišljajam kako se može pomoći tom Brvniku. Napisaću ovaj tekst, pa ako ga neko pročita ko može na bilo kakav način pomoći, valjda će se već javiti. Valjda će ovako kao i ja, sjesti u auto i otići sve to vidjeti uživo. Ako nisu dovoljne moje oči, moje uši, moj nos i moj „Finepix“. Oni koji trebaju prvi pomoći već su tamo. Demineri. Što poslije njih? Domaljevac ima punu Savu šljunka. Putevi čekaju.
Idem kući. Još jedan pogled na Blato. Otvaram ponovo prozor. Raspjevale se žabe. Kučici guguću. Nekako mi drago što sve to slušam i doživljavam. Hvata me melanholija za danima mladosti. Za danas ipak dosta. Prestajem tragati za pjesmicama Marke Rodina.
„Bože mili to niko ne pamti, da potopi o svetome Anti“.
„Idu vali veliki i mali, na Grebnica hoće da provali“.
Nastaviću traganje sutra. Novi trag je ipak nada. Sve dok ne pronađem tu divnu pjesmicu o našoj obrani od poplava. A možda mi baš neko od vas, dragi posjetitelji naše webstranice pomogne. Ako nešto znate, javite mi se. Bit ću vam zahvalan. A kladim se i Domaljevac. Pa sve ovo i činimo zbog Domaljevca i za Domaljevac. A ZA KOGA DRUGOG?
Đuro Kesić
|
|
|
|
