Ošini po prašini Sava Povijest Tradicija Politika Sport Kultura TOP 10 Grebnice Bazik Gospodarstvo Školstvo Zdravstvo Religija Preporuke Vaše poruke Zelena škrinja
Naslovnica Povijest Rat Ratni turizam

Povijest


Položaj Postanak 460 godina sela Ljepote Stanovništvo Knezovi 1945-1992 Rat Izgradnja Cestitka Svastara

Pali u ratu Ruševine Brvnik Mine I svjetski rat Radovan Karadžic Niko ne sme da vas bije! Zbogom Radovan(j)e Ljudi - neljudi Frust Srbije Hrvati u BiH Ratni turizam

.:d.NET:. Vecernji list Newsletter Index A-Z Sadržaj Impressum Synopse Kontakt

Ratni turizam


Jedna nova gospodarstvena grana, bolje rečeno beskurpulozni biznis i pošast, počela je da cvjeta na prostorima bivše Jugoslavije. Odvija se doduše u organizaciji privatnih poduzetnika, ali sa blagonaklonošću Vlasti, tolerancijom ili čak podrškom i učešćem veterana domovinskog rata i - ćutanjem Crkve.

Riječ je o ratnom turizmu. Pojavio se na prostorima sa najviše ratnih šteta i najviše žrtava u zadnjem ratu, u gradovima i mjestima koja su za vrijeme i poslije rata bila u centru medijske pažnje. Prednjače u tome zemlje bivših ratnih poprpišta, masakra i stratišta: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo...

Turisticki sado-mazo

Iako se oni bogatiji "ratni turisti" uglavnom odlučuju za posjetu egzotičnijim ratištima na Bliskom istoku ili da odmor provedu sa izgladnjelim Afrikancima u Darfuru, i priča o ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj postala je svjetska turistička atrakcija.

Turistički sado-mazaohizam je aktualni svjetski trend. Poslije Auschwitza i Birkenaua, nacističkih koncentracionih logora u Poljskoj, najtraženije svjetsko odredište ratnog turizma postala je Srebrenica u Bosni i Hercegovini. Čak je i Dachau (Bayern) po interesiranju ispod Srebrenice. Tek onda na red dolaze Ntramtaua u Ruandi i Pnom Pen u Kambodži.

Zijad Jusufović iz Sarajeva, pišu brojne novine, začetnik je ratnog turizma u Bosni i Hercegovini. Strane turiste zanima sve iz ne tako davnih krvavih ratnih vijesti: kako su se kopali kanali do aerodromske piste, odakle su pucali Karadžićevi topovi, gdje je ta pijaca na kojoj se desio pokolj, odakle su nevine i bespomoćne ljude gađali snajperisti, gdje se umiralo, ginulo i stradavalo. Sve to im objašnjava „ratni turistički vodič“ Zijo.

Mjesta razaranja i rušenja jesu turistima atraktivna, ali je „potražnja“ najveća za mjestima najvećih zločina. Što više stradalih i masakriranih civila, a na što manjem prostoru, interesiranja modernih „kerova rata“ sve veće. I profit novih privatnih poduzetnika.

Srebrenica, grad koji je po stradanju i zločinu ušao u crnu svjetsku povijest, zanima turiste ponajviše. Svi žele da odu na mjesta gdje je narod bio sakupljan, selektiran, smješten, ubijan, klan, zakapan...

Posebno US-amerikanci žele uz to da posjete „mudžahedine“ kao jedinstvene prilike da se iz takvih „bliskih susreta“ vrate kući živi. Da se kod kuće hvaletati mogu, da su sa jednim „pravim“ mudžahedinom bili oči u oči. Strah od mudžahedina u Americi je mnogostruko veći od realne opasnosti. Ti „mudžahedini“, naši bosanski, lokalni domoroci koji se u okviru ratne turističke ponude za mudžahedine izdaju, prodaju turistima čak CD-ove i DVD-filmove sa najgroznijim scenama snimanim za vrijeme rata. Turista je sve više, već sada se govori o oko 100 turističkih grupa godišnje koje posjećuju Srebrenicu.

Razlog zbog kojeg je Srebrenica tako visoko rangirana je možda grozniji i od same bliske povijesti Srebrenice - navodno je posebni ''high'' koji se osjeti kada se hoda po mjestu gdje su pobijene tisuće ljudi!

Vukovarska Ovcara, Ilocko vino i tamburaši

Bosanska, mudžahedinska posla? Ne, upravo nešto slično zbiva se i sa još jednim masovnim stratištem, ovoga puta u Hrvatskoj. Riječ je legendarnom gradu paćeniku i stradalniku – Vukovaru, koji je postao izuzetno popularna turistička meta.

Vukovar ima turističku agenciju u kojoj se 90% potencijalnih mušterija interesira upravo za ratna stratišta. Biznis se mora naravno pokriti nacionalnim oblandama i domoljubljem, slično nekako kako radi i pjevačka zvijezda Thompson unovčavanjem svog i općeg „velikohrvatstva“, pa se takve turističke ture oficijelno nazivaju „Putovima vukovarskih branitelja“, umjesto, kako bi više odgovaralo porivima i motivima nadolazećih turista primjerenije bilo – „Tragovima užasa i zločina“.

U programu turističke ponude je naravno posjeta čuvenoj ratnoj bolnici, koja je, po uzoru na muzej Madame Tissot, rekonstruirana i ispunjena lutkama umjesto bivših ranjenika. Novopečeni turistički poduzetnici, oni koji na tome novce zarađuju, ne vide u tome ništa loše, naprotiv, tvrde da turistima prezentiraju istinu o ratu. Istina, ona prava, istina novog ratnog turizma, nalazi se međutim u sefovima i džepovima turističih agencija i „domoljuba“ koji od nacionalnog stradanja biznis prave.

Dobro je barem to što za vodiče obično angažiraju bivše branitelje domovinskog rata, da im se materijalna situacija malo popravi! Vukovarska kalvarija kao roba! Nacionalizam i domoljublje kao brand! A svaka roba ima svoje kupce. Navali narode. Hrvatski i ini.

„Moram naglasiti da mi, kao Vukovarci, želimo jednostavno, ne staviti naglasak na nekakav sukob, nego jednostavno da to što se desilo se dogodilo i da treba dati, evo, jedan spomen tim ljudima koji su ovde stradali", kaže mudro predstavnica jedne vukovarske turističke firme. Zar treba tome dodati bilo kakav komentar?

S ekonomskog aspekta, ovakav turizam je isplativ i samim tim opravdan. Jer, ako se može prodavati Bog, kao u Međugorju, zašto se ne bi prodavale i priče o patnji i stradavanju ljudi? Uostalom, svi to rade. Vijetnam to radi, Ruanda to radi, Kambodža, Poljska… zašto ne bi i mi?“, nastavlja turistička poslenica, vlasnica novoosnovane agencije u Vukovaru, u obrani svog novog biznisa. Ni okom pri tom da ne trepne. Sve što je isplativo, to je i opravdano? Nemoral je sve više “in”!

Malo je u današnje vrijeme onih koji posjećuju Vukovar zbog njegovih starina, barokne jezgre, Vučedola ili filmskog festivala. Od 10 posjetilaca Vukovara 9 su ratni turisti. Od blizu 20.000 turista koliko Vukovar godišnje posjećuje, stranci ipak nisu većina. Glavninu turista i turističkog prometa u vukovarskoj turističkoj poslovnici čine - Hrvati. Ima već interesa i iz Srbije. I dok su primjerice Njemačka i Vijetnam od rata napravili turistički brend bez imalo nakarade kiča, dostojanstven i u svrhu učenja da je rat najgore što čovjek može napraviti, kod nas je to po naški, balkanski primitivno.

Vukovarska putnička agencija “Danubiumtours” npr. u svoju je ponudu stavila kao najnoviji hit vožnju biciklima, na ruti sa 12 točaka, koja predviđa polazak iz središta grada, preko Eltzovog dvorca, ratne bolnice, do Trpinjske ceste i glasovitog tenka, potom preko "kukuruznog puta", Bogdanovaca, Veleprometa, Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata do Ovčare...

Posao cvjeta, broj turista je svake godine duplo veći. Svake godine u Vukovaru pristane do 200 brodova sa turistima, većinom bogatih Amerikanaca, puno među njima sadista i mazohista, koji morbidno uživaju slušajući priče o zaklanima, osakaćenima i izgladnjelima...
I još se mnogi (zna se koji!) Vukovarci ljute što turisti kroz Vukovar samo prolaze, a ručaju i spavaju, troše novac u Iloku, jer tamo imaju bolju zabavu, dobro jelo i piće, tamburaša ima na svakom koraku... Prije podne Ovčara, po podne vino i tamburaši! Svaka čast i takvim turistima i takvim turističkim radnicima. Ne bi to baš svako mogao podnijeti. Ja sigurno NE.

“Pop-art Radovan”

Srbija je sada na polju ratnog turizma u podređenom položaju.

A u ratu je prednjačila krvavim “turizmom” u vidu ratnih “vikendaša”, probisvjeta, avanturista, lopova i kriminalaca koji su o državnom trošku pravili „turističke izlete” u Hrvatsku i Bosnu, činili zlodjela koja su danas postala za neke „značajni gospodarstveni resursi” i garant prosperiteta.

Od takvih turističkih poslenika Srbije puno su naučili Kosovski Albanci, pa su istim metodama, nekoliko godina kasnije, iz Švicarske i Njemačke odlazili kao vikendaši u rat na Kosovo.

I u Srbiji se međutim sve više javljaju zainteresirani posjetioci i organizatori za turističke atrakcije kao što su posjete NATO bombama srušenim objektima u Beogradu i Novom Sadu. Već vrlo uspješno posluje turistička tura pod nazivom “Pop-art Radovan”, tragovima skrivanja i kretanja ratnog zločinca Radovana Karadžića.

“Zasavica Beach Resort & Spa”

Neće me nimalo začuditi ako se novo poratno profiterstvo u vidu ratnog turizma pojavi i u Bosanskoj Posavini. I mi imamo što pokazati znatiželjnim avanturistima iz cijelog svijeta. Nažalost!

Evo, recimo, kako bi izgledala jedna ideja za čije realiziranje je potrebno i malkice suradnje sa susjednom RS:

Bivši “radni logor” Zasavica ima sve pretpostavke za razvoj ratnog turizma. Idealno je smještena, pored rijeke Bosne gdje se mogu urediti plaže i razvući suncobrani, napuštene izbjegličke kuće pretvoriti u apartmane i bungalove za turiste, seosku čitaonu u centralni restoran, u slobodno vrijeme pecanje na Bosni ili lov fazana u Odžaku, kako ko voli...

I ime treba dati moderno, u turističkom svijetu zvučno i uobičajeno – “Zasavica Beach Resort & Spa”. Mogli bi se za turiste organizirati izleti na Netku npr., mjesto prve razmjene, pa onda izleti na stratište u Crkvini, ratne logore u bosanskošamačkoj osnovnoj i srednjoj školi, posjete smetlištu u „ustaškom leglu“, hasickom Jelasu, proputovanje kroz zgarišta u Novom Selu, obilazak skele spasa u Domaljevcu, posjeta minskim poljima u Brvniku (prije da potpišu izjave o dragovoljnosti!)...

Za one koji su spremni nešto više platiti, mogli bi se organizirati cjelodnevni izleti na mjesta masakra u Brčkom, Bijeljini, na olupine oklopnog vlaka kod Gradačca, kratere od “krmača” u gotovo svim posavskim selima, a i Vukovar sa svojom bogatom i uhodanom ratno-turističkom ponudom nije daleko, samo treba uspostaviti suradnju sa ondašnjim iskusnim turističkim agencijama.

Eto, tu bi koju paru mogla prebiti i naša kulturno-umjetnička društva (kao što Vukovar već radi), priređujući naveče open-air koncerte ratnih domoljubnih pjesama. Nekadašnji mučitelji iz okoline Zasavice, sada bez posla, mogli bi naći uposlenje kao animatori, a svi oni neuposleni šamčani što kradu po čaršiji Bogu dane, te isto tako neuposleni rijetki povratnici u hrvatskim selima nekadašnje bosanskošamačke općine, mogli bi lijepo biti glumci, kaskaderi i statisti za turiste, mogle bi se pred objektivima kamera i fotoaparata akcije željnih turista priređivati scene batinjanja u filskulturnoj sali osnovne škole, scene razmjene zatočenika preko Bosne... Sakrivenih ratnih unformi i opreme ima za to dovoljno? A i mi, bivši logoraši, mogli bi kao savjetnici zaraditi pokoju crkavicu?

Posjeta našem Berlinskom zidu, grebničkom Check-Pointu, bi trebala biti završnica takvih izleta, nakon čega bi uslijedilo prisustvovanje narodnom veselju u jednom od domaljevačkih ekskluzivnih restorana. I svima bi bilo lijepo i dobro, i turistima i priređivačima, i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima...

A oni kojih više nema? Njima je svakako svejedno, za vjeke vjekova. Osim što im se kosti u grobovima prevrću!

Nekome rat – nekome brat!

Žalosno je ovo što pišem dragi čitatelji. Sarkazam je to. Duša me boli prema svim paćenicima, prognanicima iz naše Posavine. Ježim se kada pomislim na prolivenu krv i sve one koji su živote izgubili. Ali, molim vas, razmislite i prosudite sami, dali su i koliko su ti moji pretpostavljeni scenariji drukčiji, u čemu se razlikuju od onoga što već postoji u trgovini sa ratnom poviješću i stradanjima Srebrenice i Vukovara?

To mi je bio cilj, pokazati svu nečovječnost horor-ponuda za nove ratne turiste. Da naglasim apsurd jedne nove svjetske religije koja na našim prostorima dobija sve više poklonika, koja time sve otvorenije ugrožava i naše tri dominantne religije: pravoslavlje, katoličanstvo i muslimastvo.

Ta nova svjetska religija, koja prijeta da nepovratno ovlada našim dušama i srcima, zove se – NOVAC!

Za mene osobno ratni turizam predstavlja nepoštenu i nemoralnu trgovinu prolivenom krvlju i grobovima stradalnika i prodaju suza i patnje njihovih najbližih.

I dokaz besmisla rata!

Nije ni hrabro niti domoljubno što ću kazati, ali, ovakva iskustva nas uče, ima puno istine u onome da je u jednom ratu pobijedio onaj koji nakon rata ima na što kapu staviti!

Nekome rat – nekome brat!

Perica Mišić

misic@domaljevac.com


Pročitajte: 

NBA liga „NBA-liga“, tako su Srbi zvali zatocenike u sportskoj sali osnovne škole u Bosanskom Šamcu, jer su, po njima, oni bili „profi“, „igrali“ su 24 sata dnevno, smio ih je tuci, muciti i maltretirati i ubijati ko god i kad god je htio. Tako je nažalost i bilo...

Krvava bajka Kao prilog "Krvavoj antologiji bosansko-hercegovacke poezije", objavljujemo recitaciju S. Zarica, te njegovu oficijelnu "Curriculum Vitae" iz Haškog suda, i to bez ikakvih naših komentara. Neka citatelji sami donesu svoj sud.

Balkanska krcma Na uglu Daytonske i Ohajske ulice, u sred vašara, odjednom i niodkuda, osvanu kafana sa velikim natpisom «BALKANSKA KRCMA» u kojoj je šefovao Ricard, zvali su ga «Rici»...

Pizma Iza teškog nevremena opet sunce sija! Tako veli narod. Na(E)dajmo se!

Sjene domovine "Jedan narod place, place bez glasa. Ka nebu se diže bezglasni plac. Oslušni nebo, cuješ li krik, krik naroda koji bezglasno place". Iz knjige "Sjene domovine" Snježane i Dragana Delic.

Pomirenje Svima nama, istima nekima više a nekima manje, potrebno je obracenje i pomirenje jer je snaga zla i grijeha medu nama katkad jaca od dobra. Oslobadanje od tereta krivnje, te opraštanje i pomirenje dubinske su ljudske, politicke i civilizacijske potrebe.

Škaricani Ne, ne želim zahvaljivati, jer takvi dobri ljudi zahvalu ne trebaju...

Cigo I pitaju me danas: - Zasto jaucem nocu? Zasto stenjem i jecim dok spavam? A kako i necu kad sanjam…

Logor Rano jutro. Ustajali zrak. Tišina. Guši. Guši zrak. Guši tišina. Sve je stalo. Napolju. U sali. U nama...

Invalidi Mi smo u postrojbama HVO-a ratovali, krvarili, ginuli širom Bosanske Posavine i tada nas niko nije pitao imamo li domovnicu. U pogibelji smo bili jednaki sa ostalima, ali sada više nismo...

Smece Neka se nikada više iz tog vilajeta ne povampire!

Zlocinci Nema velikih i malih (ratnih) zlocinaca...

Razmjena Blago onome `ko suza ima, u toga srce umrlo nije! - U spomen onima kojima nada ne bijaše lijek, nego produženje boli i patnje i onima kojima suze više nisu tekle...

Post festum "U ratu je istina prva žrtva", Aischylos (525-456), grcki pjesnik i tragicar...

Uskrsnuce Radovan Karadžic, i bez presude Haškog suda, zlocinac nad zlocincima u svjetskoj povijesti nakon Drugog svjetskog rata, ocito nije svojim zlodjelima pogodjen, žali se kao djeca u vrticu i ponaša se kao nedodirljiva mamina maza, "mali klinac" plave, "arijevske" krvi.