Veliki petak u Škaricu
O ratu na drukciji nacin
Kada ja kao Hasićanin, kao čovjek koji je (jedva) preživio sve strahote šamackog logora smrti, napišem naslov Škarićani, onda se odmah može očekivati jedan prilog o ružnim ratnim sjećanjima punim jeda na dojučerašnje susjede, Srbe, Škarićane i Škarić.
Ne! Želim ovim pisati drukčije, želim iznijeti još jednu istinu, iako istine takve vrste nisu nažalost još uvijek poželjne niti uobičajene, na bilo kojoj od do juče zaraćenih strana. Nije još „zdravo“ pisati o pozitivnim primjerima.
Želim pisati drukčije i pored činjenice da su neki pojedinci i iz tog Škarića bili organizatori i kolovođe sramnih zbivanja u ovom dijelu Posavine. Neki su uvidjevši u što se sve pretvorilo, naivni ili „naivni“, uskraćivali svoje suglasje takvim tijekom zbivanja. Ali, bilo je već suviše kasno, duh je pušten iz boce i nije se mogao više u nju vratiti, a pogotovo se nije moglo bocu začepiti. Boca se razbila!
Krvavi Uskrs 1992. godine nisu više mogli ni krvnici zaustaviti!
O takvim Škarićanima i njihovim sramotnim nedjelima se već sve zna. Postoje međutim i manje poznati primjeri drukčijeg ponašanja koji ne smiju da se zaborave i ne ispričaju. Geste ljudskosti Škarićana.
Škarić je nama Hasićanima bilo najbliže selo. Dosta prijateljstava, druženja. Počelo je to još za vrijeme Drugog svjetskog rata kada se narod sklanjao iz sela u selo „dok zlo ne prođe“, kada su jedni druge štitili i spašavali, a nastavilo se kasnije, jer Škarić je za nas Hasićane bila druga strana Žendraga, kroz Škarić, pored Mitrovića šume i Šaševice ili Kojića sokakom, preko pruge, išli smo u škole u Crkvini i Šamcu, radnici na posao, tamo smo kao djeca krali jabuke i dunje, orahe burumce, ali smo ih znali dobijati i na poklon.
Odmah poslije rata mnogi Hasićani, žene prije svih, radili su na škarićkim poljima, uvijek su bivane korektno primane i uredno plaćane, a nije to tada posvuda tako bilo. Mnogi Škarićani su opet u Hasiću našli svoje drugo selo, osjećali su se kao kod kuće, uvijek rado i dobro primljeni, pogošćeni.
Prljavi rat je doveo do toga da se crte obrane prave na tom istom Žendragu, između dva susjedna, rekao bih do tada prijateljska sela, da se pripremaju barikade na škarićkoj ćupriji.
Čim se na papir stave ta tri slova - RAT, svaki autor mora unaprijed računati da će se nekome zamjeriti. Uvijek postoji opasnost da bude pogrešno shvaćen. Zato naglašavam još jednom, ne govorim o Škarićanima općenito i ne želim generalizirati, niti dobro, niti zlo, nego želim istaći primjere onih koji su se, onoliko koliko je to u toj situaciji bilo uopće moguće, ponašali prema Hasićanima korektno, kao prema istinskim susjedima.
Zato i želim toliko godina nakon krvavog rata podsjetiti na primjere ljudskosti inih Škarićana koji su pred Uskrs 1992. godine obilazili u Šamcu Hrvate i Muslimane, upozoravali ih da se sklone, da izvedu obitelji, spase žene i djecu.
Zato hoću glasno kazati da su u šamacki logor smrti osim već poznatih batinaša i mučitelja, navraćali i drukčiji Škarićani, Škarićani Ljudi, da vide da li mogu bilo kako pomoći, plakali su i kosu čupali pred nama nad našom sudbinom i onim što nam čine, htjeli da dobrovoljno uđu i budu s nama, dijele našu sudbinu...
Baš zato je vrijedno i vrijeme je kazati da je bilo i takvih Škarićana koji jednostavno nisu htjeli da uzmu oružje JNA, Četvrtog odreda i ko zna kojih sve srpskih paravojnih formacija, nisu htjeli da pucaju na svoje susjede i prijatelje samo zato što nisu Srbi.
Na pravoslavni Veliki petak 1992. godine, pretpostavljajući i očekujući ulazak srpskih vojnih formacija u Hasić, Škarićani (imena ne pominjem zbog njih samih, da oni ne bi imali neprijatnosti tamo gdje nije zdravo a ne biti velikosrbin), su pozvali grupu ljudi iz Donjeg Hasića da dođu kod njih, da prenoće u Škariću, dočekali ih kao prave susjede, pogostili u svojim kućama. Jedan broj Hasićana je prenoćio tu noć u škarićkim kućama, pozvani su bili od nekih dobrih ljudi koji su imali informaciju da bi u selo mogli tu noć doći srpske vojne formacije sa strane i napraviti nešto strašno. I nije to bilo zadnji put da su pokušali učiniti dobro i da su jedan broj Hasićana primili u svoje kuće.
Ono što se danas pouzdano zna, ti ljudi, takvi Škarićani, nisu svoje mišljenje promijenili ni kada je rat poodmakao, kada su i sami za svoje stavove morali puno reskirati, i takvi su ostali do današnjih dana.
I zato se baš pred veliki katolički, kršćanski blagdan, pred Uskrs, prisjetih tih Ljudi iz Škarića. Rado bih im imena nabrojao, ali zbog njih samih i njihovog dobra to ne činim. A treba ih pomenuti. Kao i mnoge druge. Kao i sve one hrabre Hrvate koji su bili zaslužni da se provede jedna od najvećih akcija spašavanja stanovništva u Bosanskoj Posavini i uopće u zadnjem ratu na prostorima Jugoslavije - proboj 250 mještana, pretežno starijih ljudi i žena, iz Donjeg i Gornjeg Hasića, Tišine i Novog Sela na slobodnu teritoriju Grebnica i Domaljevca.
Bila je to herojska akcija uz koju će zauvijek ostati zapisana imena Stjepana Blažanovića Brace, Luke Blažanovića Lukače, Marka Evića Markelje, Vladimira Blažanovića Vlade, Nenada Dragičevića Neše, Mate Dragičevića Peke, Kende, Makija, Đure Dikanovog, Brljka iz Novog Sela... i drugih za koje nažalost informacije ne posjedujem, te Marijana Čike Meščića koji je u Donjem Hasiću najviše ljudi obavijestio o planu i pozvao ih da idu u proboj, tako da u Donjem Hasiću npr. nije ostala niti jedna osoba koja je ostala neobaviještena. I te kakav se film može o tome snimiti. Možda neko to i uradi.
Kada se sa današnjeg vremenskog razmaka sagleda akcija spašavanja mještana hrvatskih sela zaposjednutih od Srba, tajna organizacija, grupiranje po šumama, prolazak kroz srpske linije iza leđa teško naoružane armade, pod stalnom žestokom paljbom iz svih raspoloživih oružja i oruđa, i to bez žrtava, čini nam se sve to nevjerojatnim. Hvala Bogu da su tako uspješno i sretno prošli. Inače bi danas vjerojatno mogli govoriti o najvećem masakru nad civilnim stanovništvom u Bosanskoj Posavini.
Nije lijepo od mene, reći će neki, ne kazati hvala takvim Škarićanima za dobra dijela. Ne, ne želim zahvaljivati, jer takvi dobri ljudi zahvalu ne trebaju, jer to što su oni činili smatrali su NORMALNIM, ljudskim, nenormalno i neljudsko je ono drugo? A ti drugi? Oni su svoju sramotu sami ispisali i potpisali!
A ja osobno smatram da Škarićani, većina njih, nije željela niti htjela da se Hasićanima i Hasiću desi to što se desilo. Za mnoge druge, nisam nažalost siguran.
Perica Mišić
perica@misic.ch
REAGIRANJA:
Peknu Velku Noc!
Ked budes mat niekedy cas, tak mam jednu otazku: Citala som "Veliki petak u Skaricu". Preco boli obyvatelia Skaricu, Hasica nepriatelia pocas vojny?
Preco boli v "Samackom logore smrti"? Nie su to Chorvati? Mozno sa to neda tak jednoducho vysvetlit, tak si nerob starosti.
Niekedy, ked sa stretneme, mi to vysvetlis.
Uz pomaly odchadzas. Stastnu cestu!
Ana, Češka
Dragi Perice,
Evo pročitao sam ovaj članak koji si napisao o hrabrim Škarićanima koji su pomogli Hasićane, i hrabrim Hasićanima koji su oganizirali izlazak naroda iz okruženja.
Samo mogu da kažem da sam ponosan na tebe, što možeš tako pisati, s obzirom na sve što si proživio.
Izlazak iz opće duhovne bijede društva je moguć samo s ovakvim stavom, i kamo sreće da ljudi malo više primjene kršćanske principe u koje se kunu.
- O Skarićanima koji su spasavali Hasićane, ne postoje riječi kojima se može iskazati zahvala (iako je oni i ne trebaju)
- Onima koji su nijemo posmatrali (vjerovatno više od straha, nego od ravnodušnosti) treba oprostiti (na kraju, ti ljudi se i nisu trudili da naprave konkretno zlo)
- A o onima koji su ljude protjerivali, tukli i ubijali, ne treba reći ništa. Kao što sam kažeš, sami su potpisali svoju sramotu... a vrag kad tad dođe po svoje (po neke je već došao).
Ime poznato uredništvu
Dragi Perice (čika Perice)
pročitah tvoj tekst na domaljevac.com o dobrim Škarićanima i ostade mi nejasno nekoliko stvari:
ko je to na veliki Petak, dva dana prije predaje naoružanja i proboja prve grupe iz okruženog Hasića uspio izvršiti proboj linije ili crte i otići da noći u Škarić?
Ja sam osobno noćio, ali na njihov Veliki petak, onaj dan kada su četnici ubili Miju Lubinu iz Jelasa i njegovu majku Katu i to dok je jaukala nad mrtvim sinom,i slušao te dobre Škarićane koji su nas sklonili kako ispredaju laži o okolnostima tog zvjerskog ubistva.
Još isti dan sam sa svojim rođakom došao kući zgađen tim i takvim Škarićanima, koji su uzgred uz Kruškovljane i Slatince bili potpora Sivim Vukovima u tom pohodu čišćenja posljednjeg ustaškog uporišta Jelas, kako je objavila Mira Lujić na Srpskom radiju Šamac.
Ko je to onda noćio u Škariću na Veliki Petak,možda oni koji su tamo rekli kako je Hasić čist od Ustaša i da su svi predali oružje, a da su Extremi otišli u Jelas.
Možda su zajedno sa tim dobrim Škarićanima onda predhodno izvršivši minobačacki napad na Jelas došli sa Lugarom, Crnim, Čika Traljom i ostalim Sivim Vukovima i pokazali prstom na Miju Lubinu, Antu Brandić Dikana i ostale Extreme koje je trebalo ubiti, ja neznam jer mi je glava bila pogeta i ruke na potiljku dok sam sa metar i pol gledao ispod oka kako Lugar prosipa mozak čika Miji i onda ponosno javlja Crnom kako je skenjao jednog.
Nije tamo niko nikog zvao da noći, išlo se ili u strahu ili po zadatku. To što je nešto krenulo po zlu pa je neko skenjao i Miloša Bogdanovića to je priča koju mogu ispričati oni kojima je on bio veza i spas.
Što se tiče proboja u maju 1992. ne želim omalovažiti imena koja si naveo, klanjam im se, jer njima imam zahvaliti za svoju blesavu 17-godišnju glavu, ali želim navesti imena ljudi koji su stvarno ostvarili kontakt i izveli nas iz tog pakla: PEKA, KENDA ,MAKI,ĐURO DIKANOV, sve su to prokazani Extremi na koje je prstom upeo onaj što je spavao u Škariću na Veliki Petak
SRETAN TI USKRS
Ime autora poznato uredništvu
Napomena autora:
Prilog je odmah dopunjen novim imenima ljudi koji su zaslužni za proboj iz okruženja. Hvala na dopunama. Istovremeno pozivam sve one koji činjenice i detalje o toj akciji znaju da ih dostave. O tome bi si moralo više pisati i pripremati gradju za snimanje filma. Nažalost, umjesto da se okrenemo takvim poslovima, otmemo povijest od zaborava, vodimo neplodne svađalačke rasprave po raznim forumima internet-stranica.
VELIKI PETAK se u tekstu pominje kao opći kršćanski praznik (u smislu pojašnjenja u stupcu desno), kao SIMBOL kršćanstva, a ne kao vremensko određenje. Unatoč tome, da bi se preduprijedili eventualni dalji nesporazumi, u tekstu sam dodao i riječ koja ga vremenski locira - pravoslavni Veliki petak. Nadam se da to daje i odgovor na veći dio primjedbi iz pisma. U svakom slučaju zahvaljujem na otvoreno iznesenim stavovima.
Svima koji su se javili i svima koji ovaj tekst čitaju, želim sretne Uskršnje blagdane.
