Bilo je vrijeme ratno. Moralo se ići na liniju, izvršavati svakojake obaveze da bi se preživjelo. Nije se znalo što donosi noć a što donosi dan. Granate su zviždale. Sprovodi bili svakodnevnica. Stranog svijeta pun Domaljevac. Od svakuda. Šansa da se prezivi 50:50 %. Da se nešto gradi u to vrijeme 1:1.000.000. I baš tada, u inat svima i za dobro svih, otpočela je gradnja odbojkaške zgrade na Srimcu. Zamišljeno skromna, uzidana velika. Stabilna i čvrsta kao odbojkaški klub koji je tada procvjetao. Niti na jednom mjestu i niti na jednoj baušteli nije toliko svijeta radilo i ugradilo svoj trud kao u tu zgradu. Ne znaju danas reći odakle im ta snaga i ta volja. U ratu!? Zule kaše, gonio nas i hrabrio čika Mata Kićo, koji je bio i glavni majstor.
Mi velimo 9x6, on veli 16x9. Mi velimo, nema za to novaca i građevinskog materijala, on veli, vidjet ćete da ima. I bilo je. Odbojkaški klub iz Domaljevca mora biti ponosan na sve one koji su učestvovali u gradnji tog zdanja, ali i Domaljevac mora biti ponosan na odbojkaški klub koji je u tome istrajao. Da nebi Zuleta...?! Niti na jednom objektu na svijetu, sa sigurnosću to tvrdimo, nije sa lopatom u ruci ispred mjesalice toliko reprezentativaca iz toliko država radilo kao tih godina u Srimcu. Ruski, Ukrajinski, Litvanski, Moldavski, Jugoslovenski, Hrvatski, Bosansko-Hercegovački... Za antologiju i povijest.
Za antologiju i povijest su i sve fotografije koje su nastale u tom periodu.
Hvala svima! I Mati Pauku, koji je dao najviše novca i materijala, i Videtu koji je radio sa bagerom, i kamijodzijama, i traktoristima koji su dovlačili tisuće kubika zemlje, i majstorima koji su se svakodnevno smijenjivali, i odbojkašima svih kategorja, i odbojkašicama i svim ženama koje su pekle kavu za graditelje, i svim donatorima, i svim znanim i neznanim koji su podržali ovu akciju. Sa sigurnosšu tvrdimo da su ogromna energija tada ispoljena , te volja i prkos nadmašili financijsku vrijednost tog objekta.
Za antologiju i povijest!