Josipovic posjetio Blajburg
Piše: Pejo Gašparevic
JOSIPOVIC PRIZNAO PARTIZANSKE ZLOCINE NA BLEIBURGU
Hoće li zločini što su ih u poraću na Bleiburgu i Križnom putu počinile komunističko-partizanske vlasti prestati izazivati proturiječnosti?
Nakon posjete hrvatskog predsjednika Ive Josipovića spomen-obilježjima u Teznom pokraj Maribora i na Bljaburškom polju, ima se razloga vjerovati da državna politika u Hrvatskoj ubuduće neće prešućivati masovna pogubljenja što su ih počinili Titovi partizani.
U Teznom pokraj Maribora u zatrpanom više kilometara dugom rovu, prema do sada utvrđenim podacima, nalaze se kosti više od 18.000 Hrvata. Njih su savezničke (britanske) snage vratile s Bleiburga i predali ih partizanima koji su ih potkraj svibnja 1945. godine strijeljali i zatrpali u masovnu grobnicu. O tom se stravičnom zločinu za vrijeme Titovog komunističkog režima nije smjelo ni riječi zucnuti, a i sada u dijelu ljevičarskog političko-intelektualnog-medijskog miljea postoji uvriježena navika zaobilaženja ove istine.
No, čini se kako Josipović, koji je produkt SDP-ovog lijevog političkog svjetonazora, uviđa da su dokazi o partizanskim zločinima tako očigledni te ih se više ničim ne može pravdati. Takvo shvaćanje izvire iz rečenice koju je Josipović izrekao polažući vijenac i paleći svijeću kod spomenika žrtvama partizanskog zločina u mariborskom naselju Teznom, a koja glasi: “Pogubljeno je puno ljudi bez suda, puno nevinih ljudi i onih kojima je trebalo suditi“.
Kad se kaže da je pobijeno bez suda „puno nevinih ljudi“, i kada to izusti predsjednik države, onda je posve jasno da bi svako daljnje prešućivanje takvog zločina bilo zapravo novi zločin. Nepriznavanje zločina slično je njegovu počinjenju.
A kod spomen-obilježja na Blajburškom polju Josipović je izgovorio rečenicu koja je također značenjski implicitna: „Moja je želja da se priča iz Drugog svjetskog rata zaokruži, da se prijepor koji postoji unutar korpusa ne samo hrvatskog naroda, nego i hrvatske države, na neki način stavi u okvire povijesne istine i humanizma, odnosno prava svakoga na svoj grob“, . Usredotočavanjem analitičkog reflektora na dio Josipovićeva iskaza u kojem se on zauzima da se prijepori i priča iz Drugog svjetskog rata stave „u okvire povijesne istine i humanizma, odnosno prava svakoga na svoj grob“, sugerira se (ne)izravno priznavanje da do sada nisu prakticirani ni „povijesna istina“, ni „humanizam“, ni „pravo svakoga na svoj grob“. Drukčije rečeno, komunistički režim nas je u vezi Bleiburga i Križnog puta deseteljećima snabdijevao povijesnom lažju, nehumanošću i zabranom prava svakoga na svoj grob. Politički poredak koji se služio takvim metodama ne može a da ne bude smatran diktatorskim i totalitarnim.
Josipovićevo odavanje počasti žrtvama partizanskih zločina u Teznom pokraj Maribora i na Blajburškom polju isijava dalekosežnijom porukom jer su u izaslanstvu s njim na oba mjesta bili HDZ-ov ministar uprave Davorin Mlakar i SDP-ov saborski zastupnik Nenad Stazić, te predstavnik Katoličke crkve – ravnatelj Hrvatske inozemne pastve don Ante Kutleša. Takav mješoviti sastav izaslanstva signalizira da su među Hrvatima ovim činom ipak posijane klice zajedništva u tretiranju Blajburške tragedije. To također znači da su izjave bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića u kojima je hodošće na Bleiburg nazivao „ustaškim dernekom“ tek promašena tlapnja jednog državnog čelnika koji nije prepoznavao znakove vremena i potrebu za istinom.
Postupak predsjednika Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj Milorada Pupovca i predsjednice Saveza antifašističkih boraca Hrvatske Vesne Konstantinović - Čulinović, koji su s Josipovićem bili u Teznom pokraj Maribora ali su odbili otputovati na Blajburško polje, ne treba smatrati zasjenjivanjem događaja niti se potrebno uzbuđivati zbog njihova bojkota. Vesna Konstantinović-Čulinović je svoje odbijanje odlaska na Blajburško polje obrazložila riječima kako „tamo nema žrtava“, a Pupovac je kazao da „Bleiburg nije mjesto stradanja“. Uz poštivanje prava svakomu na mišljenje, neće se pogriješiti ako se kaže kako ovakva objašnjenja legitimiraju njihove autore da se još ne mire s posljedicama propasti i Jugoslavije i komunizma. Otvorenije rečeno, nositelji ovakvih tumačenja sami sebe smještaju u izgubljenost - u vremenu i prostoru.
Pejo Gašparević
Ilustracija: domaljevac.com
