Franjo Tudjman: "Kakav kralj, takvo stado"!
"Ma marš bre" - i to obojica!
Dragan Covic bi sada glumio Franca, a "Seljacina Dodik" - ludog Kaligulu!
Piše: Josip Senić
Obljetnica
Na desetoj obljetnici prvog predsjednika RH, Franje Tuđmana okupila je se kompletna vladajuća svita, korumpirana, "nekorumpirana" i oni koji će to tek postati.
Umjesto dostojanstvenog odavanja pošte svome uzoru, vrijeme provedeno na Mirogoju uglavnom su iskoristili za razračunavanje sa aktuelnim predsjednikom Mesićem, kao i ona na osobnoj razini, ne mogavši se ni tu suzdržati od raznoraznih prepucavanja.
Na HRT-u su se tijekom cijelog dana vrtjele neke emisije o Tuđmanu, naravno sve u superlativima.
Sve to čovjeka vraća malo u one 90-te, gdje je skoro jedna polovina TV programa bila ispunjena Franjom Tuđmanom. U ono vrijeme nisi mogao uključiti TV a da iz njega ne ispadne Tuđman, nešto poput onih privatnih TV kuća u Arabiji gdje su se Šeici stalno vrtjeli po ekranima.
Ta se priča nastavlja i danas, samo što su se promijenili igrači i možda sa nešto manjim intenzitetom. Jer, eto ipak oni nisu isto što i "prvi predsjednik".
Tuđman kao "demokrat"
Za mandata predsjednika Republike kao i prvog čovjeka HDZ-a, cijelo to vrijeme Tuđman je sam sebe predstavljao kao najvećeg demokratu. Zapravo, u svojoj egocentričnosti i narcisoidnosti nije ni mogao pojmiti da je zapravo bio tako daleko od demokracije i da je kao takav bio jedno oličenje protudemokratske i autoritarne vladavine.
Na primjer, na svojim je predizbornim skupovima predstavljajući sebe kao"demokrata", oponentima u preizbornoj kampanji često je puta prišivao sljedeće etikete: Povampireni protivnici Hrvatskog naroda," crveni, crni, žuti i zeleni vragovi" i na na taj svoj "demokratski" način, svoje neistomišljenike i protukandidate, direkt pozivao na linč.
To je se jednom prilikom i dogodilo sa njegovim protukandidatom Vladom Gotovcom, kog je jedan izbezumljeni Tuđmanov fanatik udario opasačem u glavu od kog je Gotovac zadobio ozljede. Taj čovjek koji je napao Gotovca i nije toliko kriv koliko Tuđman koji je od njega i njemu sličnim, sa svojom egocentričnom i ksenofobičnom retorikom napravio zombije.
Tuđman je svoju vlast zasnovao na kultu nedodirljivog i nadasve "nepogrešivog" vođe koji je u svakom trenutku svima stavljao do znanja da je jedino njegovo mišljenje ispravno i da jedino ono što je s njim vezano ima nekakav značaj, a da je sve drugo manje vrijedno ili beznačajno.
Svoj napuhani Ego i Libido hranio je pomoću naroda s kojim je veoma vješto manipulirao, ali opet najviše s onim beskičmenjacima, dupeliscima i svim onima željnih "sinekure "(kruha bez motike), oni su mu bili glavna hrana.
Ako bi netko Francu sugerirao da ne valja što radi ili, ne daj Bože, kritizirao, to bi onda Franceka pogodilo veoma duboko i to direkt u njegovu "narcisoidnost".
Tad bi on iskoristio svoj položaj i moć, stisnuo zube i šake i tog jadnika izgrdio na pasja kola ili otjerao kući.
Interesantno je da je najveći uticaj na Franceka imao Gojko Šušak. Zbog čega, ne znam. Vjerojatno zbog mnogobrojnih rođa koji su se oko Šuška nakotili, kao i zbog lovice koja je preko Šuška stizala iz dijaspore.
Najslabija točka
Najslabija Tuđmanova točka svakako je bio njegov pajtos "ludi Kaligula", Slobo Milošević. Iako je Francek tijekom cijelog trajanja rata stalno pokušavao dosegnuti onu razinu na kojoj je se nalazio njegov "uzor" Milošević. To mu nikako nije uspijevalo i zbog toga je se stalno osjećala njegova infatilnost.
Mora se priznati to da je "ludi Kaligula"od samog početka rata imao veliku stratešku prednost što se tiče oružja,s poljne politike i ostalih čimbenika, ali te svoje infatilnosti Franc se nije mogao otresti ni kad je se ratna sreća preokrenula pa tako i čitava strategija. Sve je to bilo jače od njega pa je tu svoju slabost naspram "ludog Kaligule" stalno morao zatomljavati u sebi. Za Tudjmana je Slobo jednostavno bio autoritet, kog je on potajno obožavao. Te Francove slabosti uvelike su se odrazile i na samom terenu u Bosni. Najkonkretniji primjer bio je gubitak Posavine od početka, pa sve do samog završetka rata i njegovog potpisa u Daytonu.
Sadomazohistička simbioza
Za sve vrijeme rata Slobo i Tuđman su bili spojeni jednom sadomazihističkom vezom ili simbiozom, koja je i jednom i drugom davala osjećaj identiteta i velike moći, pogotovo Francu. Kad bi "ludi Kaligula"zatražio od Franca neku uslugu ili neki teritorijalni ustupak, Franc bi tada bio sretan jer je u stanju zadovoljiti Slobu, kao i to da može nahraniti njegov sadizam, kao naravno i svoj mazohizam koji je prema njemu osjećao. Ne smije se zaboraviti da je i Franc imao svoj sadizam, ali njega je morao hraniti isključivo na domaćem terenu, jer eto i njega se ipak pita što se kome može dati ili prodati.
Los igrač
Sve ovo navedeno potvrdilo je se u Dajtonu za "zelenim kockarskim stolom” (ulog je naravno tuđa imovina i životi) gdje je "ludi Kaligula” rekao: A za Posavinu me ne pitajte, jer smo se ja i Franc oko toga već davno dogovorili. Je li tako Franc?
Čulo se samo yes.
Ova Daytonska lakrdija izgleda utoliko tragičnije što je Slobo kao pregovarač tada u rukama imao najslabije karte. Hrvati i muslimani su tad u svojim rukama držali oko 56-57 posto Bosne. Osim toga, hrvatske i bošnjačke snage su se nalazile samo nekoliko kilometara od Banje Luke i bilo je pitanje sata kad će da padne.
Eto najboljeg dokaza što se desi kad glupan uzme da se kocka i to s tuđim i sve to još proglasi svojom pobjedom i najvećim uspjehom. Šepureći se u marshalskoj odori sa lentom preko ramena stalno spominjajući Hrvatsku kao regionalnu silu. Ma koja sila glupane jedan?!
Taj rat je za Hrvate bio obrambenog karaktera i ljudima kojima si ti upravljao nije ni do kakve sile nego do pravde i ne traže ništa drugo nego samo svoje, što im naravno i pripada.
Juniori
Promatrajući sve ove pregovore: Prudske, Banjalučke, Mostarske pa na kraju i Butmirske, stiče se dojam da se ona lakrdija iz Daytona nastavlja.
Cilj je isti samo su igrači drugi, nešto mlaži i krmastiji.
Ovaj put Dragan Čović bi sada glumio Franca, a "Seljačina Dodik" - ludog Kaligulu!
Koje li koencidencije - oba ludi!
Pošto Srbi svaki put između ludog i pametnog obavezno izaberu ludog to i nije za njih toliko važno, rekli bi ništa novo. Ali se pitam što je to u njima toliko fascinirajuće pa obavezno skoro svaki od njih imponira našim "glupanima" koji zastupaju Hrvate?
Dokaz je ovo Čovićevo dodvoravanje i puzanje oko Dodika koji eto nama Hrvatima izlazi u susret "ma marš bre" - i to obojica!
Te "lutke od krvi bez trunke ideje" me uopće ne bi ni zanimale da sa njima razbijam glavu ili da na njih trošim vrijeme, ali je fakat da taj seljačina Dodik i njegov poltron Čović određuju i moj život, kao i mnogih drugih.
Sva ta njihova dodvoravanja i sve splačine koje njih dvojica skupa za nas kuhaju i prikazuju kao nešto najbolje, a preko medija javno izlijevaju u službena i sva ostala korita, mi se jednostavno gade.
Svaki čovjek kao slobodno misaono, kreativno i razumno biće treba se protiv takvih manipulacija pobuniti i jednom zauvijek pošutati ta njihova masna korita u koja nam serviraju samo laži i neistine.
Josip Senić, 11.12.2009.