Americka avantura u Iraku
GEORG BUSH PRIZNAO DA JE POKRETANJE RATA U IRAKU NJEGOVA NAJVECA GREŠKA
Piše: Pejo Gašparević
Kako će u povijesti biti tretirana američka vojna intervencija u Iraku?
Iznenadnu pomoć u odgovoru na to pitenje ponudio je aktualno-odlazeći predsjednik Sjedinjenih Američkih Država George Bush. On je izrazio žaljenje zbog netočnih obavještajnih podataka da je irački predsjednik Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništenje. “Pokretanje rata protiv Sadama Huseina na temelju lažnih obavještajnih podataka najveća je pogreška moga predsjedništva. Da barem te obavještajne greške nije bilo i da se sve to nije dogodilo”, rekao je Bush.
Ovo je prvi puta da je Bush, koji je do sada uporno branio opravdanost vojne invazije na Irak, priznao kako je to bila greška. Drukčije rečeno, Bush sada uoči prepuštanja Bijele kuće novizabranom predsjednik Baracku Obami, priznaje kako je vojni pohod na Irak bila jedna velika američka avantura jer biološko-kemijskog oružja, koje bi moglo predstavljati prijetnju sigurnosti svijeta, u Iraku naprosto nema.
Ova avantura, koštala je dosada Sjedinjene Države 719 milijardi dolara, kažu službeni podaci, premda ima američkih stručnjaka koji tvrde da su ti troškovi višestruko veći. O kako se golemom prosipanju novca u nepovrat radi sugestivno ga je usporediti sa, primjerice, angažmanom u ratu BiH gdje je međunarodna zajednica, prema zapadnim izvorima, potrošila petnaestak milijardi dolara.
Dakle, u uspopredbi sa iračkim ratnim paklom troškovi za smirivanje ratnog užasa u BiH međunarodnoj su zajednici predstavljali džeparac. Drukčije rečeno, svjetski moćnici raspolažu s izobiljem novca ali ga troše na pogrešan način – u ratove. Promatrana kroz takvu dioptriju naša epoha nije ništa ni gora ni bolja od prethodnih. Povjesničari su izračunali da je u dva tisućljeća nakon Krista zabilježeno samo trinaest godina u kojima se u svijetu uopće nije ratovalo. To znači kako je u proteklih dvadeset stoljeća veća vijest bila da nema rata, nego da ljudska bića predvođeni vojskovođama i državnicima idu u ratne pohode.
Svojom pretencioznošću čovjek je kuglu zemaljsku pretvorio u mjesto u kojem je noralnije ono što bi trebalo biti nenormalno (rat), a nenormalnije ono što bi po Božijem zakonu trebalo biti normalno (mir).
Zašto stvorenja, koja zovemo ljudskim bićima, uporno razvijaju sposobnosti za rat, a sputavaju razvoj vrlina koje proizvode mir?
U prastara vremena sukobi su bili motivirani osvetom a ne željom za posjedovanjem. Prvobitni pokretači sukoba, dakle, bili su psihološki motivi. Međutim, podjelom rada u društvu i razvojem tehnologija mjenja se motivacija rata, on postaje instrumentom osvajanja novih proastora i širenja političke moći. Još su drevni Grci Platon i Aristotel govorili da je rat “ prirodno stanje duha” odnosno “prirodni način stjecanja imovine.” A u glasovitoj knjizi “O ratu” Karl Marija fon Klauzevic tvrdi da “rat nije ništa drugo do politika produžena drugim sredstvima.”
Među najutjecajnije knjige o strategijama smatra se “Umijeće ratovanja” tajnovitog kineskog ratnika-filozofa Sun Tzua, za koju se vjeruje da je nastala prije dvije tisuće godine. U srži Sun Tzuove strategije je posjedovanje “dubokog znanja” koje znači “biti svjestan smetnji prije smetnji, biti svjestan opasnosti prije opasnosti, biti svjestan razaranja prije razaranja, biti svjestan nesreće prije nesreće”. “Dubokim znanjem načela zna se a da se ne gleda,” naglašava se u ovoj strategiji te dodaje: “Duboko znanje je znati a da se ne izlazi van, vidjeti načinom neba a da se ne gleda kroz prozor”. Po Sun Tzuu “vrhunski ratnik je onaj tko zna tako duboko psihologiju i mehaniku sukoba da je svaki korak protivnika odmah viđen (prozrijet)”. U “Umijeću ratovanja” za jaku akciju se kaže da znači “postajati sve jačim i jačim, prilagođavati se svim situacijama”. Snažna akcija, kako ju zagovara ova strategija, znači “provoditi zadatke a da se ne bude zatrpan zadacima”.
U ovoj kratkoj analitičkoj plovidbi kroz teorije ratovanja nezaobilazno je podsjećanje i na viđenje rata dvojice velikih teologa-Augustina i Tome Akvinskog. Oni razmatraju pojam pravednog rata. Augustin se ne protivi upotrebi rata “kada se on vodi protiv nepravde”. “Rat je toliko užasna stvarnost dag a ne treba poduzimati ni iz opravdanog razloga, osim ako prethodno nisu iscrpljena sva miroljubiva sredstva rješavanja sukoba”, smatra Augustin. Sličnog je stajališta i Akvinski. Po njegovom tumačenju pozivanje na pravedni rat mora biti posljednja mogućnost kojoj se pristupa tek kada su propale druge mogućnosti koje nudi diplomacija ili gospodarstvo. U tom kontekstu Akvinski u svojem djelu “Suma teologija” postavlja ključno pitanje:“Je li rat uvijek grijeh?”. Ponudio je i odgovor da je “pravi obrambeni rat sam po sebi pravedan.”
Primjenom teza o “pravednom ratu”, Augustina i Tome Akvinskog, na naše nedavne oklonosti, neće se zalutati u traženju istine ako se kaže da su oni koji su se u BiH i Hrvatskoj branili od Miloševićeve JNA-ovske agresije vodili pravedan rat. Jednako tako Augustin i Akvinski bi, da su naši suvremenici, bili u pravu ako bi rekli da vojni pohod na Irak nije pravedan jer “prethodno nisu iscrpljena sva miroljubiva sredstva”.
Pejo Gašparević
» pgas@hina.hr