NaslovnicaOšini po prašiniSavaPosavinaB i HSvijetDomaljevacGrebniceBazikBrvnikAutoriŠkrinjaPorukePreporuke

Brazil - Brazilija


Za DOM@ljevac pišu: dr. Ružica Šušnjara Sarić i mr. Petar Šušnjara

Brazil, Južna Amerika! Nova destinacija. Potiha želja, koja se u znatiželji čovjeka provlači kao san, teško ostvariv, izgleda, postaje stvarnost. Naše novo diplomatsko odredište je Brazil, njegov glavni grad Brazilija. Gledali smo negdje, nekad davno slike Brazila i Brazilije od kojih su nam u sjećanju mnoge od Amazone do Slapova Iguaçu, Krista Otkupitelja u Riu do “betonske šume” Sao Paula, (danas najveće industrijske aglomeracije na svijetu), šarolike faune i bogate flore. No, jedna od upečatljivijih slika je bila atipična katedrala u Braziliji. Vitki betonski stupovi koji se elegantno dižu u nebo i u vrhu stapaju u krunu iz koje strši visoki križ. Kao da je iznikla iz ledine. Na praznom prostoru. Tko ne bi želio ući u takav monumentalni prostor, osjetiti kako diše, vidjeti gdje se nalazi. A ponuda, za vidjeti nešto tako lijepo, je vrlo bogata.

Sve što o Brazilu čitamo djeluje gotovo nestvarno. Naravno, svi mi stvari gledamo ograničeno. Kad smo kao djeca trebali otići nekih par sto metara, daleko od kuće to je izgledalo kao ići na kraj svijeta. “Kad sam bio dijete,” kaže sveti Pavao, “mislio (vidio) sam kao dijete.” A sada, kao odrasli, opet gledamo iz vlastitog kuta gledanja. Iz Hrvatske, koja je u svjetskim zemljopisnim razmjerima sitna, malena. Svakako, to ne znači da nam srce uvijek ne zaigra kad je riječ o Hrvatskoj, našoj, lijepoj, s prekrasnim planinama i nizinama, s razigranim otocima i plavim Jadranom. I da nije naša ne bismo je mogli ne voljeti ovako okićenu tisućama otoka, zelenilom kontinenta i gorja. A kad ju prijeđeš cijelu od Savudrije do Molunta i od Međimurja do Iloka, kad upoznaš bisere te drage zemlje, koja je postala dio tebe svakim svojim kamenom, želja ti je govoriti o njoj poezijom ljubavi i poštovanja.

Spoznaja Brazila, zapravo, dolazi čovjeku iz te male zemlje kao što je Hrvatska, kao grom iz vedra neba. Brazil je velik kao 150 „Hrvatski” nanizano jedna do druge. A po stanovništvu preko 40 puta brojniji. Zapravo je teško i zamisliti taj odnos i te brojke. Ili shvatiti da je jedan grad (istina jedan od najvećih na svijetu), četiri puta veći po broju stanovnika od Hrvatske. Što više saznanja, svijest o čestom našem preuveličavanju nama dragog, tjera nas na shvaćanje da je svako pretjerivanje nepotrebno. Korist iz toga može biti samo, ako shvatimo, da treba raditi za dobro onog do čega nam je stalo i o tomu ostaviti što bolju sliku. Pokušati ukazati drugima da ima još mnogo toga što treba upoznati i obogatiti se, makar bilo maleno kao Hrvatska u usporedbi s Brazilom.

Razmišljajući tako, sjetismo smo se jednog dragog prijatelja iz Kanade koji je bio u Dubrovniku. Šetali smo gradskim zidinama. Razglabali kako su te zidine građene u vrijeme kad Novi svijet još nije bio otkriven. Tada je ponovio, već često čuvenu izreku, da je Dubrovnik poezija kamena i sunca, gdje su njih dvoje postali jedno. Ushićen viđenim, rekao je, da bi kanadska vlada sigurno napravila Minčetu od zlata u zamjenu za ovu od kamena, a koja dominira Dubrovnikom. A nije još bio vidio Split i Dioklecijanovu palaču, Trogir i katedralu sv. Ivana, sv. Jakova u Šibeniku, Zadar, Eufrazijevu baziliku u Poreču, dvorce i utvrde po kontinentalnoj Hrvatskoj... prirodne ljepote Plitvica, Krku, Gacku, Zrmanju, Velebit...

Sve to treba ostaviti i otići u novi svijet.

Ubrzo je uslijedio put preko Atlantika i prvi put preko ekvatora. Tamo gdje je Božić, umjesto u dobro zagrijanim kućama s okupljenom obitelji, najvećim dijelom na plažama. Okupan vrelim suncem umjesto hladnih sniježnih noći. I ta nas misao podsjeća na tekst naših božićnih pjesama, gdje smo mi Europljani podarili svijetu pjesme o Isusovom rođenju protkane snijegom, hladnom noći, pastirima koji su se grijali uz vatru. Da i ne spominjemo bijelog čovjeka umjesto obojenog, bijele anđele bez drugih boja, crnih, tamnih, žutih....

I dok smo ostavljali jesenjim bojama ukrašene hrvatske krajolike, očekivali smo mladolikost proljeća u novom kraju. I prevarili se. Dočekala nas je sušna sezona. U Braziliji zapravo nema “naših” godišnjih doba. Bolje je govoriti o dvije sezone. Sušnoj i kišnoj. U pravilu, sušno razdoblje počinje u ožujku i traje do rujna kad počinju kiše, odnosno kišno razdoblje. Za nas, kao kontrast, zanimljivo je da je najsuvlji mjesec kolovoz, a najhladniji srpanj. Treba naglasiti da ovo pravilo ne vrijedi za cijeli Brazil, no za Braziliju svakako. I dobro da je tako, jer bi se u protivnom “pekli” na suncu, posebno na nadmorskoj visini od preko 1.100 metara na kojoj je smješten glavni grad Brazilija. A dobro je što je sunčano u drugom dijelu godine kad je ovdje hladnije razdoblje pa su tako temperaturne razlike vrlo male.

Najniža temperatura u Braziliji je oko 10 stupnjeva, a najviša (koju smo doživjeli par dana nakon što smo došli) 30-32 stupnja. Samo je dva puta izmjerena temperatura od 34 stupnja u tijeku skoro pedesetgodišnje povijesti Brazilije.

Unatoč sušnom razdoblju i visokim temperaturama ne možemo se požaliti da nas je dočekao “ogoljen” grad, bez zelenila. Istina travnjaci, kojih je mnogo, nisu imali svježu zelenu boju. Ukazivali su na žeđ, no grad je bio zelen, kuće okružene zelenim, najčešće “benjamin” živicama, lijepo održavanim. One predstavljaju odmor za oko i radost za dušu. Prostrane ceste, bude zavist što takvih nema u našim gradovima. Prostranost s velikim parkirnim prostorima za kojima čeznemo u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku. Nema javnog prostora bez nekoliko stotina parkirnih mjesta. Ni Parlament, ni ministarstva, ni kazalište, ni trgovine, ni crkve. Naš neostvariv san.

Brazilija je smještena u jednoj od 26 brazilskih saveznih država, Goias-u. Ipak, administrativno ne pripada državi Goias nego je u toj državi “stvoren rezervat” zvan “Distrito Federal”, koji sačinjava glavni grad Brazilija i satelitski gradovi Ceilandia, Taquatinga, Aquas Claras, Guara I i Guara II, Sobradinho, Gama, Sao Sebastiao i još nekoliko manjih naselja. Neka malo ružna aluzija, što se tiče DF (Distrito Federal), jest da je glavni grad, Grad s velikim slovom “Brasilia”, koji je izuzetan, uređen, posebno planiran, dotjeran (i još se dotjeruje) u kojem živi vlast, a okolni satelitski gradovi su za raju, koja opslužuje Braziliju i njenu gospodu. I ovdje se iščitava nedaleka povijest. “Sloboda”, ostvarena tek prije nešto više od 100 godina, kao da je i sad prisutna, bar što se socijalnih odnosa tiče!

Unutrasnjost katedrale - tri andjela

Brazilija je novi grad. Sagrađen i koncipiran kao novi, glavni grad Brazila. Stara ideja, provlačila se dugi niz godina, kako bi se glavni grad smjestio negdje u teritorijalnu sredinu zemlje, relaizirala se gradnjom novog grada. Stari glavni grad, Rio de Janeiro, smješten je na jugu i to je, vjerojatno, jedan od razloga da je u Brazilu, za razliku od svjetske podjele na bogati sjever i siromašni jug, stvorena obrnuta slika – bogatog i razvijenog juga i siromašnog sjevera. Činjenica je da je infrastrukturno jug Brazila izrazito razvijen u usporedbi sa srednjim i posebno sjevernim dijelom. Na to su utjecali i klimatski i zemljopisni uvjeti. Jednostavno je nezamislivo ostvariti kvalitetnu cestovnu povezanost kroz carstvo vode Amazonskog sliva i nepreglednih prašuma. Možda je to velika sreća i za čovječanstvo, jer zna se da su prašume Amazonskog područja svojim šumskim bogatstvom pluća čovječanstva. A vodno bogastvo Brazila iznosi 20% slatkovodnog bogatstva kugle zemaljske. Zemljopisni pak i klimatski nije jednako razvijati ekvatorijalni dio gdje su uvjeti za život teži, a gdje je i naseljenost izrazito mala, a samim tim i potrebe za izgradnjom neusporedivo manje. Na žalost, to rezultira i neželjenim iseljavanjima stanovništva država sjevera i sjeveroistoka Brazila odakle mladi ljudi odlaze prema velikim središtima, poput Ria i Sao Paula, trbuhom za kruhom. Te seobe često rezultiraju tužnim povratcima razočaranih u rodne krajeve, jer je obećana zemlja velikih gradova bila samo pusta iluzija. Oni koji su se spustili do Brazilije su nešto bolje prošli i snašli u satelitskim gradovima oko glavnoga grada.

DF (Distrito Federal) smješten je na središnjoj brazilskoj visoravini s prosječnom visinom od oko 1.100 metara nadmorske visine. Udaljen je od glavog grada Goianie, Gioasa 207 kilimetara, od Salvadora glavnog grada države Bahia 1531 km, Belo Horizontea, glavnog grada države Minas Gerais 750 kilometara, 930 km od Ria i 1.100 kilometara od Sao Paula. Ima oko 2,5 milijuna stanovnika.

Spomenuli smo dugo isticanu nakanu u političkim krugovima Brazila za izgradnjom novog glavnog grada, koji će biti smješten, po prilici, u sredini teritorija države. Ideja je prisutna od polovice 19. stoljeća, posebno od 1891. godine, no odluka je donesena za vrijeme predsjednika Juscelina Oliveire Koubitscheka (ovo je drugo prezime po majci češkoga prijekla) 1956. koji je imao želju rasteretiti obalne, prenapučene krajeve zemlje i privući stanovništvo u središnji dio države. Grad je izgrađen 1960., a 21. travnja iste godine inauguriran kao galvni grad Savezne države Brazil, a istovremeno i DF.

Kliknu na sliku da je povecas!

Karta Brazilije, glavnog grada Brazila i DF (Na karti nije ucrtan most J. Koubitscheka koji se nalazi kod natpisa "Rasgado"

Mnogi danas, govoreći o središnjem dijelu grada, zvanom “Plano piloto” govore da ima oblik ptice, drugi aviona, no kako piše u Muzeju, posvećenom Braziliji, a koji se nalazi na trgu “Tres Poderes” (Tri vlasti), koncipiran je u obliku križa. Glavni projektant, urbanist je bio Lucio Costa, arhitekt Oscar Niemeyer (koji je navršio sto godina), a pejzažist Roberto Marx.

Dana 7. prosinca 1987. Brazilija je zbog svog urbanističkog rješenja proglašena od UNESCO-a kao povijesno i kulturno nasljeđe čovječanstva. To je jedini spomenik mlađi od 100 godina uvršten na UNESCO-ovu listu.

Zastava Brazila

„Eixo monumental“, možda je radi, boljeg shvaćanja, najbolje ga nazvati „Spomenička osovina“ grada, duga je 16 kilometara. Počinje zapravo „Palačom Alvorada“ (zora), rezidencijom predsjednika države. Blizu nje se nalazi i palača guvernera DF.

Slijedi visoki stijeg na kojem se vije brazilska zastava (kažu da je po veličini ušla u Guinessovu knjigu kao najveća zastava). Mijenja se svake prve nedjelje u mjesecu). Uz nju je Panteon Domovini te vječna vatra.

Zgrada Vlade Republike Brazila

Potom su u nizu glavni upravni državni objekti: zgrada vlade, Parlament, Vrhovni sud smješteni na spomenutom vrlo prostranom trgu „Tres Poderes“ (Tri vlasti-moći). S lijeve i desne strane uzduž glavne osovine, koja je ujedno i glavna prometna okosnica grada, sa šesterotračnim kolnikom od kojih jedan ide u jednom, a drugi u drugom pravcu (s razmakom jednog od drugog od kojih 200 metara gdje odmarajuće djeluje zelena površina), poredana su ministarstva brazilske državne uprave. S jedne strane 10, a s druge 7 istovjetnih građevina. Različita su jedino Ministarstvo vanjskih poslova u Palači „Itamaraty“ te „Ministarstvo pravosuđa“ smješteni jedno nasuprot drugom.

Nacionalni Kongres Brazila

Kraj jedne strane ministarstava (gdje ih je 7) nalazi se katedrala „Nossa Senhora Aparecida“. U nastavku, iza katedrale, slijedi kulturni prostor koji čine Muzej Brazila i Nacionalna biblioteka (novijeg su datuma izgradnje), a s druge strane kazalište u obliku piramide.

O mjerama je teško govoriti, no kojih stotinjak metara dalje je autobusni kolodvor. Ne ističemo ga zbog monumentalnosti objekta. Značajniji je zbog vrlo velikog prometa putnika i autobusa. Ovaj čvor je središnja točka grada, sjecište puteva, važan jer se ovdje „Spomenička osovina“ dijeli na dva dijela, a iz tog punkta kreću i dva krila namijenjena stambenoj izgradnji: Asa Sul i Asa Norte (Južno i Sjeverno krilo). Svako je dugo šest kilometara.

Krećući od „Spomeničke osovine“ ne počinju u krilima odmah stambeni objekti. Najprije su smješteni u širini krila, a uz duž spomenute osovine kako s južne, tako i sa sjeverne strane bankarski kompleks jug i sjever, zatim komercijalni predio jug i sjever te hoteljerski sklop jug i sjever. Smješten je tu i dio zgrada državne administracije. U nastavku su krila, podijeljena na dva dijela prometnom osovinom: „Eixo rodoviario Sul“ i „Eixo Rodoviario Norte“. Desno od osovina su četiri ulice, a lijevo pet ulica. Ulice nisu podijeljene po kućama nego po četvrtima, a četvrti predstavljaju blokove u kojima su objekti, primjera radi: 310 Sul sa zgradama: A, B, C, D, E, F, G, H,..... S desne strane se „na kraju grada“ nalaze veleposlanstva raznih zemalja kojima je država ustupila zemlju (bez prava vlasništva) da na njoj sagrade objekte – veleposlanstva i rezidencije.

"Palacio Itamaraty" - Ministarstvo vanjskih poslova

Spomenička osovina, u daljnjem slijedu, ima dominantan objekat Televizijski toranj visok 224 metra. Projektirao ga je urbanist Lucio Costa. Na visini od 75 metara nalazi se plato do kojeg vozi dizalo, a s kojeg se vidi lijepa slika Brazilije. Kao da je Lucio Costa projektirao TV toranj kako bi se s njega mogla doživjeti kompletna slika njegovog urbanističkog koncepta grada. Treba napomenuti da se ta slika može vidjeti na Trgu Tres Poderes gdje se nalazi maketa grada u kojoj su prepoznatljive i sve ulice i pojedini objekti, čak i pojedine kuće u Braziliji.

"Vitraji" katedrale

Nastavak Spomeničke osovine nam dalje nudi: Centro de Convençoes «Ulysses Guimaraes». Veliki Kongresni centar, koji istovremeno može primiti i do 9.400 sudionika na raznim kongresima, a najveća dvorana preko 3.500 sudionika. Sto ljudi radi na održavanju, sto na čišćenju, a značajan je broj i sigurnosnih djelatnika, koji vode brigu o prisutnima. Desno od ovog monumentalnog zdanja je sportski dio grada sa stadionom M. Garincha, sportskom dvoranom, višenamjenskim objektima, atletskom stazom, centrom za vodene sportove, motokros stazom i autodromom Nelson Piquet. S lijeve strane je ogroman rekreativni gradski park „Sarah Koubitschek“ (supruga predsjednika JK) u kojem svatko može naći svoj način razonode, a gdje se tijekom vikenda slije i do 20 tisuća posjetitelja.

Poznata "Igrejinha"- (Crkvica, kapelica), prva crkvica sagradjena na Asa Sul, posvecena Gospi Fatimskoj, a sagradila ju je Sarah Koubitschek, supruga JK. (O. Niemeyer)

Put nas dalje vodi u muzej „Memorial dos povos Indigenas“ (O. Niemeyer) (Memorijalni centar Indijanaca, kojih je sada u Brazilu relativno mali broj, a prema studijama, da ih nisu osvajači ubijali danas ih je trebalo biti oko 112 milijuna!), zatim Memorijalni centar „Juscelino Koubitschek“ (O. Niemeyer) posvećen, naravno, utemeljitelju Brazilije predsjedniku J. Koubitscheku, a prije toga „Palacio Buriti“, u kojem je smještena vlada DF. Iza „Memorijalnog centra JK“ nalazi se najviša točka Brazilije s visinom od 1170 metara. Mjesto gdje je održana prva sveta misa u Braziliji i gdje i sada dominira visoki drveni križ. Zove se Trg križa. „Praça do Cruzeiro“.

U nastavku je veliki vojni kompleks, a s desne strane vojna katedrala „Sveta Marija od vojske, Kraljica mira“. Osovina ide dalje do željezničkog kolodvora, kojim i završava. Na žalost, kao da tamo završava i brazilska željeznica, jer je vrlo slabo iskorištena u vezama s Brazilijom. Razlog je pobjeda lobija cestovnih prijevoznika, koji su učinili Brazilu medvjeđu uslugu zbog izgradnje cestovne mreže i zanemarivanja željezničkog prometa. Preveliko opterećenje cestovne mreže, nekvalitetna izgradnja cesta, postaju svakim danom sve veći problem Brazila. Polako i Brazilije, jer glavnom industrijskom cestom prolazi preko 30.000 vozila dnevno. Zbog toga je potreban oprez u vožnji, jer se poslije svake kiše stvaraju udarne rupe na cestama. A upravo je u ovom dijelu industrijska zona i veliki trgovački centri.

Čitava ova cjelina, zvana, kako smo rekli, „Plano piloto“, okružena je umjetnim jezerom „Lago Paranoa“ koje Braziliji daje drugu sliku, ali i mirniji život. Jer, svrha jezera je bila osigurati povećanu vlažnost u sušnim mjesecima onima koji oko njega žive. Uz obalu jezera su razni sportski klubovi profesionalnih udruga: advokata, vojske, nautičara, Teniska akademija, Yachting klub, Rotary klub, Golf klub i mnogi drugi.

Maketa Brazilije na Trgu Tres Poderes

S druge pak strane jezera su dijelovi grada poznati kao naselja obiteljskih kuća zvana Lago Sul i Lago Norte.

Lago Sul počinje od međunarodnog aerodroma «Juscelino Koubistcek» i proteže se u dužini od nekih dvadesetak kilometara, podijeljen u dva dijela cestom „Estrada Parque Don Bosco“. Lijevi dio, polazeći od zračne luke zove se „četvrti uz jezero, (Quadra Lago - QL)“, drugi dio nasuprot, “četvrti unutarnje (Quadra Interior - QI)“. Bogatstvo flore u ovom dijelu dolazi do punog izražaja. Obiteljske kuće, s prostranim vrtovima okružene su palmama, ukrasnim cvijećem među kojima su najuočljivije bugenvileje te mnoštvo drugog cvijeća.

Bugenvileje nisu samo ljubičaste boje na koje smo navikli kod nas nego ih ima više vrsta s bojama od bijele do kardinal crvene, žutih, lila s mnoštvom nijansi. Djeluju prekrasno. Kuće su vrlo atraktivne svojom razigranom arhitekturom i prostranošću, a uokvirene u zelene, dotjerane i uređene živice zelenila djeluju, ponekad, kao iz bajke. O njihovoj prostranosti dovoljno je reći da mnoge imaju dnevne boravke veličine naših stanova od 50 i više metara kvadratnih. Uglavnom, sve imaju bazene, „churaçqueire“ (roštilje) s prostorom za veće prijeme. Dobija se dojam, a pomalo čvrsto vjerujemo da je to stvarnost, da stanovnici Brazilije svoj društveni život ne sprovode po trgovima i kafićima, kao što je kod nas običaj, nego u svojim kućnim zatvorenim prostorima koji im nude ono što moderno koncipiran grad poput Brazilije ne daje. Osim spomenutih klubova Brazilija nema svoja sastajališta, gradske urbane četvrti sa svojim trgovima, restoranima, kafićima kako ih mi imamo i kako mi zamišljamo grad.

"Ipe" - stablo simbol Brazila

„Lago Sul“ povezan je s „Plano Piloto“ s tri mosta. Prvi je i najstariji zvan „Ponte das garças“ (čaplji), zatim slijedi elegantni most „Costa e Silva“ i konačno jedan od najljepših mostova na svijetu, most „Juscelino Kubitschek“ koji „nadlijeću i grle“ tri prekrasna betonska luka. Osvijetljen noću djeluje kao nekakv most iz bajke. Iako nije most iz bajke, most je iz sna – Don Bosca!

Most "Juscelino Koubitschek"

Koji kilometar dalje, iznad prostranog prostora, uz obalu jezera Paranoa nalazi se „Eremida (piramida) Don Bosco“ (O. Niemeyer) odakle se pruža lijep pogled na grad, na most JK, dijelove Lago Sul u Lago Norte. U toj piramidi je kip don Bosca s opisom njegovog sna. Talijanski svetac, koji je živio davno prije Juscelina Koubitscheka, sanjao je 1883. godine: „na jednom prostranom platou, polazeći od jednog mosta, biti će napravljeno veliko jezero, između 15. i 20. paralele, na visoravni između brda, te izniknuti „grad“ u kojem će teći med i mlijeko. Bit će veliko bogastvo....“.

U Brazilu svi viziju Don Bosca vežu uz grad Braziliju i to je jedan od razloga što je don Bosco posebno štovan u ovom gradu. Iznad Piramide Don Bosco postoji takodjer Ekološki Park Don Bosco; u četvrti Lago Sul dio grada se naziva „Sector Mançoes Don Bosco“; glavna prometnica ovog dijela grada je nazvana po Don Boscu, a osim katedrale, svakako najljepša crkva je „Don Boscova“. Znana i pod imenom «plava crkva», koja ima od vrha do dna, u visini od preko dvadesetak metara, vitraje od staklenih pločica u raznim nijansama plave boje, te djeluje vrlo mistično. Kao Don Boscov san! Na križu, visokom 8 metara, je Kristov corpus od jednog komada drva. Luster, promjera od oko 6 metara, je sastavljen od 7.400 kristalnih čašica iz Murana iz Italije.

"Plava crkva - Don Bosca"

Katedrala, „Nossa Senhora Aparecida“, je postala simbol Brazilije. Projekt glavnog projektanta, Oscara Niemayera. Posvećena je 1970. godine. Sazdana je od 16 armiranih betonskih lukova visine 40 metara i okružena vodom. Na vrhu katedrale se zrcali križ visok 12 metara, koji je blagoslovio papa Pavao VI. Pred katedralom su brončani kipovi četiri evađelista visoki 3 metra. Desno sv. Ivan, a lijevo sv. Matej, sv. Luka i sv. Marko. Unutrašnjost katedrale, površine 2.000 metara kvadratnih, je obasjana prirodnim svjetlom, koje prodire kroz vitraže, poveznike betonskih lukova. U njoj dominiraju tri anđela koji vise u prostoru katedrale. Sa strane je jedina vjerna kopija Michelangelove „Pieta“, replika „Svetog platna“ (u koje je Krist bio omotan pri ukopu) te originalni drveni križ pred kojim je služena prva sveta misa u Braziliji. Glavni oltar je poklonio papa Pavao VI.

Katedrala sa zvonikom

Govoreći o projektantu O. Niemayeru svakako treba istaknuti i ostale njegove projekte među kojima se ističu „Palacio Alvorada“, predsjednička rezidencija s posebnim kolonama koje su postale simbol Brazilije.

Palača Nacionalnog Kongresa, sjedište zakonodavne vlasti u obliku slova H, visine 28 katova, također je projekt O. Niemeyera. Za nas je zanimljivo da je izgradnju Kongresa vodio pokojni Josip Kanyo iz Hrvatske, suprug još uvijek aktivne gđe Boženke Škarica-Kanyo, predsjednice hrvatskog društva „Ponte“ u Brasiliji. (Za Božić će imati „tek“ 89 godina!)

Od ostalih Niemeyerovih projekata treba istaći „Palacio do Itamaraty“ gdje se nalazi Ministarstvo vanjskih poslova. Palača je prednjim dijelom okružena vodom, a pred njom je smješten „Meteor“ od mramora koji predstavlja pet kontinenata. Djelo je Bruna Giorgi-a.

Preko puta Ministarstva vanjskih poslova nalazi se Ministarstvo pravosuđa, također Niemeyerovo djelo. Uz to i „Teatro Nacional Claudio Santoro“, zgrada „Vrhovnog suda“ i „Vojni centar“ i s razlogom se može reći da je O. Niemeyer dao svoj „pečat“ ovomu gradu. Niemeyer nije vjernik, a projektirao je prelijepu i monumentalnu katedralu kao zasigurno jedan od njegovih najpoznatijih i najcijenjenijih projekata.

Skok od Lago Sul na spomeničku cijelinu, samo je u zagradama. Za ne zaboraviti vrijednosti Brazilije!

Put nas vodi k zadnjem spomeniku svih živih, gdje možemo „čuti poruku“ onih koji ovdje počivaju. „Fui quod es, eris quod sum“ (Bio sam što si, bit ćeš što sam!). „Campo da Esperanza“, odnosno „Počivalište nade“. Doslovni prijevod bi bio „Polje nade“, no izraz „campo“ se u portugalskom koristi u više značenja pa ćemo ovdje upotrijebiti prijevod počivalište. Jasno, riječ je o groblju. Koncipiranom po već poznatim standardima. Veliki križ u sredini, a okolo, u obliku puža, niže se prostrano, veliko groblje. Veliko, jer se u njega ulazi automobilima, osim na Dan mrtvih. Groblje se ne može pohvaliti monumentalnošću spomenika. Prilično je uredno i održavano. Puno manga. Posvuda se vidi gdje su svježi humci, koliko se koji grob posjećuje, koje cvijeće je volio pokojnik.

Zanimljiv je i položaj groblja. Nakon zadnjih ulica u krilima (Sul i Norte) kao zagrljeni u njima nižu se s jedne strane na drugu: veliki kamp mladih, sportski dio s već spomenutim autodromom, sportskom dvoranom, nogometnim stadionom, nakon čega slijedi rekreacijski park Sarah Koubitschek. Iščitava se poruka da od mladosti preko sporta i rekreacije sve završava na „Campo da Esperanza“. U nadi i vjeri!

U neposrednoj blizini „Campo da Esperanza“ uzdiže se „Templo da Boa Vontade“. Hram dobre volje! Hram univerzalne religije! Mogli bismo ga nazvati i ekumenski hram nade. Osnovao ga je brazilski humanist, Paiva Netto-a, koji je sagradio to univerzalno, ekumensko svetište u koji je „smjestio“, na panelima, mnoge velikane, koji su ušli u povijest svojim doprinosom čovječanstvu u svim sektorima ljudskog djelovanja. Oko Isusa, koji je u središtu, nalaze se paneli na kojima su na pr. Gandhi, Martin Luter, Mojsije, Kalvin, Wiliam Miller (kreator adventističke nauke), John Knox, utemeljitelj prezbiterijanske crkve, John Wesley utemeljitelj metodističke crkve, John Smith, patrijarh baptista, Karl Marx, teoretičar socijalizma, velika humanitarka Majka Tereza, a među mnogim drugima i sportaši poput Pele-a, i Ayertona Senne. U samom hramu vijuga, od ulaza do središta, spiralna staza gdje posjetitelji u meditaciji mogu moliti, razmišljati u hramu “Boga živoga u ljudskim srcima“, bez obzira na boju kože, vjeru, politiku, socijalni status. To je put u treći milenij prema nakani graditelja i pokretača ideje Ljubavi prema Vječnom Ocu“.

TBV je mjesto u kojem se, kroz razne izložbe, propagira opća ideja jedinstva, jednakosti i ljubavi. U prostorima TBV i VRH u Braziliji je imalo nekoliko promotivnih izložbi. Zadnja je bila izložba turističkih plakata Hrvatske, koja je pobudila veliki interes u Braziliji.

"Templo da Boa Vontade"

„Lago Norte“, sjeverno obalno naselje nije toliko prostrano kao Lago Sul. Zbijeno je na jednom poluotoku i nema prostranost „konkurentskog“ Lago Sul. Zadnjih godina ipak se, nasuprot poluotoku, počinje s izgradnjom obiteljskih kuća. Svakako će se vlasti grada Brazilije morati suočiti s problemom mostovne povezanosti naselja Lago Norte (mostom s Plano Piloto), jer je samo jedan ulaz prema ovom naselju, preko mosta na cesti koja je glavni izlaz prema sjeveru. A bilo bi to i ekološki i ekonomski važno, jer s kraja poluotoka do mosta, s kojeg se ulazi na sam poluotok, ima preko 7 kilometara. Most bi smanjio potrošnju goriva, uštedio vrijeme i olakšao život stanovnicima Lago Norte.

Skretanjem prema Lago Norte s glavne ceste, koja vodi prema sjeveru i sjeveroistoku, tako isto od naselja Lago Sul, nastavlja se cesta prema jugu Brazila. Mnogo opterećenija od sjeverne, jer s juga dolazi sva roba iz pravaca Belo Horizontea, Rio de Janeira, Sao Paula, Porto Alegrea, Curitibe, Cuiabe (Mato Grosso).... S bogatog juga. Cesta se ne može pohvaliti visokim standardima ni izgradnje ni prostranosti. Jedino brojnim teretnim vozilima koja prevoze robu u svim pravcima. A ovo je jedan od važnih pravaca od juga prema sjeveru i obrnuto. Ideja oživljavanja ove regije je očito, barem u tom segmentu uspjela.

Brazilija je jedinstven grad. Život u njemu je suprotan od onog, kako znamo reći, po mjeri čovjeka. Ovo je grad po mjeri auta. Bez auta je teško bilo što napraviti. Gradski prijevoz, ako se tako može zvati, (a daleko je od toga da bi se usporedio s našim gradskim prijevozima), prvenstveno je usmjeren na dovođenje ljudi iz satelitskih gradova u administrativni dio tj. u Plano Piloto. Zato su valjda i stavili autobusni kolodvor ili službeno „Rodoviaria“ u središte grada odakle kreće Asa Sul i Asa Norte, gdje prometnice jug-sjever sijeku nadvožnjacima i podvožnjacima Spomeničku osovinu na dva dijela. Tu je odmah u blizini sagrađen i prvi veliki trgovački centar „Conjunto Nacional“. Kažu, po cijenama vrlo konkurentan, iako je o konkurentnosti cijena u Braziliji vrlo teško govoriti.

Brazilija je bez sumnje jedan od najskupljih gradova Brazila i Južne Amerike. Zato je zanimljivo čitati u našim tiskovinama kako se u Brazilu može jeftino živjeti. U drugim mjestima možda, no Brazilija nikako nije grad niskih cijena. Istina je da su cijene pojedinih proizvoda u usporedbi s našima u Hrvatskoj niže, ali ne i niske u usporedbi s ostalim dijelom Brazila. Dio robe, koja se uvozi u Brazil, ima astronomske cijene, jer se želi zaštiti brazilska proizvodnja. Kao velika zemlja, Brazil ima licencu za mnoge svjetske proizvode i te cijene su prihvatljive, no ako se odlučite kupiti isti uvezeni proizvod, cijene su i do pet puta više. Usporedbe radi, 5 kg. brazilske riže se može kupiti za oko 7-10 reala, dok jedan kilogram talijanske riže „Scotti“ stoji 20 reala. Ili, ako volite lazanje, tjestenina proizvedena po licenci u Brazilu je 4-5 reala, a uvozna talijanska „Barilla“ tri-četiri puta više.

Nacionalni muzej Brazila (O. Niemeyer)

O vinima bi se mogao napisati roman. Kako brazilska proizvodnja vina nema veliku tradiciju, vina se uvoze iz Australije, Argentine, Južne Afrike, Čilea, Francuske, Italije, SAD-a. Cijene tih vina se kreću preračunato u kune od 30 do 350 kuna. U maloprodaji. Slično je i s ostalim uvoznim proizvodima.

Restorani imaju raznoliku ponudu. Jedna od traženijih restoranskih ponuda je „churasco“ (roštilj), gdje je cijena menu-a, uz izuzetno kvalitetnu ponudu 40 reala po osobi, naravno bez pića i deserta. Međutim, može se jesti do mile volje. Istina može se naći i restorana s nižom ponudom, na primjer od 30 reala pa čak i manje, a kad su promotivne cijene i do 20 reala. Prisutne su ponude i ostalih kuhinja od istoka do zapada, od sjevera do juga. Ako se za tri osobe potroši 260 reala, bez značajne konzumacije alkoholnih pića, što iznosi oko 600 kuna ne može se govoriti o „poklonjenom“.

Sakralni objekti, osim katedrale i crkve Don Bosca, ne ističu se monumentalošću poput crkava u Europi. Sve su to uglavnom jednostavni objekti izgrađeni da služe svojoj svrsi – okupljanju vjernika i obavljanju službe Božje. Crkve su pune svijetla, za razliku od starije gradnje u Europi gdje su crkve s puno manje svijetla. Komentar jedne studentice arhitekture je bio: «Ovdje su crkve više građene za zajednicu i u toj zajednici se osjeća toplina, dok su naše crkve mračnije, zatvorenije i usmjeruju na individualizam.»

Kako smo spomenuli, uz svaku crkvu nalazi se poveće parkiralište i za svakog se nađe mjesta. U crkvama su vrlo jednostavna rješenja i nema pretrpanosti. Tek u ponekoj se može vidjeti kor, ali orgulje su ovdje velika rijetkost. Naravno, govorimo o Braziliji. Kako je ovo grad rađen po mjeri auta, crkve se često nalaze na perifernim dijelovima. Tako je na Asa Sul u 9. ulici nekoliko crkava poredanih jedna do druge pa se ta ulica može nazvati avenija crkava. Osim 5-6 katoličkih tu se nalaze i bogomolje raznih protestantskih crkvi. Slično je i na Asa Norte, samo više s istočne strane, gdje su također brojne crkve.

Flora i fauna

Bugenvileja

Spomenuh negdje bogatu floru. Možda impresivnu, jer u našoj sredini sve to izgleda egzotično, posebno, željeno kao nedokučivo. Ovdje je to prisutno, a unatoč tomu i dalje, svaki put, ljepše. Upoznavajući sve to i vidom i opipom osjeća se i bogatstvo i nepoznavanje stvari. Naše palme su sa splitske ili neke druge rive igračka prema ovima ovdje, naše orhideje su lijepo upakiran cvijetić, koji dugo traje, i skup je. Ovdje shvatiš kako se nije dobro zaletjeti i misliti da nešto znaš. Na primjer koliko vrsti ima orhideja? Nekoliko tisuća! A bili smo u kući čovjeka koji ima, pod svojim krovom, 425 različitih orhideja. A samo na jednoj 35 cvjetova! Tako je i s ostalim vrstama bilja. Ipe, cvijetno stablo simbol Brazila, zbog čega smo uvrstili njegovu slike na ove stranice, ima također više boja. Palmi isto tako. Impresivni su njihovi cvijetovi poput kose, ponekad dugi i više od jednog metra. A na njima različite vrste plodova od kokosa, teških i do dva kilograma, do sitnih bobica koje obožavaju papige i druge ptice. Benjamin, koji se kod nas prodaje kao zlato, ovdje je najvećim dijelom živična ograda oko vrtova i kuća, ponegdje i do tri-četiri metra visoka. Lijep je za oko i sitni cvijet blage crvene boje, na dugim grančicama, na kojem se najčešće “napajaju” kolibrići (ovdje zvani beijo flores, tj. oni koji ljube cvijeće).

Nijanse boja nezamislivog su bogastva. Pogotovo kod orhideja. Odmor za oči i dušu! Pučki naziv kod nas „božićnog cvijeta“ prilažemo u slici. Uslikan na stablu na kojem je bilo barem stotinjak takvih cvijetova. Žut i crven. Ima ih za Božić kupiti u teglama, ali u vrtovima cvatu od 4.-8. mjeseca.

I tako bi se moglo pisati o fauni. Papigama i njihovim bojama. A one su neopisive. O tukanima i njihovim kljunovima, koji također spada u zaštitni znak Brazila. Ali, treba i završiti pa nek slike kažu ono što riječi nisu izrekle.

Jedna od papiga

Tukan

BRAZIL - osnovni podaci

  • Glavni grad: Brasilia; najveći Sao Paulo 18 milijuna (šire područje grada)
  • Jezik: portugalski (s mnogo brazilskih posebnosti u odnosu na portugalski)
  • Vlast: Federativna Republika, 26 republika + Federalni Distrikt
  • Nezavisnost: od Portugala 1822, proglašena 7. rujna – Dan državnosti
  • Površina: 8.547.403 kilometra kvadratna (5. po veličini na svijetu)
  • Stanovništvo: oko 190.000.000
  • Novac: real (od 1. 8. 1994. godine).l € je oko 2 i pol reala
  • Klima: tropska (predominantna), ekvatorijalna, suptropska
  • Glavne djelatnosti: poljoprivreda, rudarstvo, voće, peradarstvo, industrija, nafta
  • Glavni proizvodi: autoindustrija, avioindustrija, rude, kava, soja, sok od naranče, šećer, drvo, meso,čelik
  • Brazil ima najveći hidrografski bazen na svijetu (Amazona....)
  • Obala (Atlantski ocean) duga 7.367 km, a kopnena granica je duga 15.735 km
  • Telefonski kod je: + 55


Tekst i fotografije:
Ružica i Petar Šušnjara
Brazilija, rujan 2008

Ako ste sve procitali do kraja, hvala na strpljenju! Ova orhideja je poklon za kraj!

Ipe u raznim bojama

Jedno cvjetno stablo Brazila