Divan je kiceni Srem...
Foto: Vlado Marinkovic
I sam naslov će nekima biti provokativan (da je barem preveo: "Krasan je kićeni Srijem") i dovoljan razlog da me po raznim forumima naših lokalnih medija opet razapinju i proglašavaju nepodobnim. Na to sam navikao, na one koji imaju ugrađenu automatiku odbojnosti prema svemu što nije njihovo, nacionalno, koji mrze sve drugo, sve one koji misle drukčije, pogotovo one koji misle internacionalnije i nešto šire, koji se usude proviriti dalje preko naših seoskih taraba. Svako ko riječ prozbori o neophodnosti normaliziranja odnosa između neovisnih susjednih država nastalih iz bivše Juge, o pomirenju između naroda, bude od takvih odmah okrpit etiketom „jugonostalgičar“. I to još iz "ilegale", anonimno, bez hrabrosti da stanu iza svojih riječi, da potpišu imenom i prezimenom. Barem sada, u demokraciji, to ne bi smio biti problem?
Ništa novo, rekao bih, pa ne preostaje drugo nego se na takve ne obazirati. I akceptirati ih kao neminovnost početnog stadija demokracije, vrlo poodmaklog stadija političke nekulture i totalne neodgovornosti za budućnost vlastite države i nacije...
Geneticari i poltroni
Pisati o politici, ostavlja svakome od nas više mogućnosti na izbor: biti konstruktivan, kritičan, ali argumentiran, biti „revolucionar”, „reformator” ili poltron! Uz to ostaje još jedna mogućnost o kojoj svako individualno odlučuje, biti i ostati čovjek, pisati istinu, pošteno, svestrano i objektivno u službi svoje savjesti, a ne u službi bilo kog i kakvog političkog opredjeljenja, partije ili klike. Iz osobnog interesa. Mrziti, ili uvažavati, ili cijeniti i poštovati. Osobno nisam od onih koji svojim stavovima i pisanjem hoće biti svačiji, balansirati između oprečnih interesa, niti se priklanjati uskogrudim, nacionalnim, klerikalnim i inim „intelektualnim genetičarima”. Svjestan sam da tako ne mogu biti ničiji ili, možda pak, svačiji?. Ali, najbolje - biti svoj. A sada da pokušam „opravdati“ naslov i riječi te divne pjesme:
Mali Marko velikog srca
Mali Marko - Prim
Marko Jovanovic
Mali Marko, po imenu može biti i Srbin i Hrvat. Paše u oba slučaja. Ali može biti i Italijan, Nizozemac, Austrijanac, Nijemac... Po imenu nije za prepoznati. I ne samo po imenu. U stvarnosti, u slučaju Marka Jovanovića iz Münchena, taj umjetnički prefiks "mali" ne odgovara sasvim, jer se radi o velikom Čovjeku. Pa onda opet paše, jer se „dobar“ i „čovjek“ kaže (gotovo) isto i na srpskom i na hrvatskom jeziku? Zato i ne želim (u ovom slučaju) da koristim riječi gdje postoje razlike i gdje se uvijek poneko nađe da zamjera, neću kazati ni muzičar ni glazbenik, iako je on i jedno i drugo. I to dobar. Najbolji od naših u Münchenu i okolini. Ali i dobar čovjek.
Ne svira Marko sa svojim orkestrom novokomponiranu šund muziku, nego one i onakve pjesme sa prostora bivše Jugoslavije koje su označavale, i označavaju još uvijek, jednu kulturnu epohu koje se ne trebaju stidjeti ni Srbi ni Hrvati, niti bilo ko drugi. Marko je primaš, svira iz duše i ljubavi prema ljudima i, naravno, svojoj Vojvodini. Tamo se „tanka“, inspiraciju dobija na nepreglednim sremskim poljima i kroz svoju tamburicu pretače je u glazbu svima dragu i rado slušanu – i Srbima, i Hrvatima, i Bošnjacima, i Nijemcima...
Sremac u Münchenu
Marko Jovanović je rođen 1961. godine u Sremskoj Mitrovici. Vrlo rano se počeo baviti glazbom, a već od svoje 15 godine bio je kapelnik Tamburaškog orkestra Kulturno-umetničkog društva Sremska Mitrovica. Nako što je pred strogom komisijom u kojoj je sjedio i čuveni Janika Balaž položio prijemni ispit, postao je član legendarnog Velikog tamburaškog orkestra RTV Novi Sad, gdje je proveo 8 godina kao član, solista i čak zamjenik koncert-majstora.
Od 1989. godine živi i radi u Münchenu gdje je sa svojim orkestrom nastupao na bavarskom radiju i državnoj operetskoj kući "Gaertnerplatztheatar" (izvodili su muziku na bini za "Veselu Udovicu " - Die lustige Witwe", Franz Lehar). Snimio je i dva CD-a svojih pjesama. Oženjen je Nijemicom, ne baš slučajno (srodne duše se uvijek nađu), supruga mu je nastavnica muzike (Musiklehrerinn).
Pjesma za razumijevanje i povjerenje
Foto: Vlado Marinkovic
Što to nas u Domaljevacu, Posavini, briga priča o tamo nekom Vojvođaninu, pa još Srbinu, njegovom primu i njegovim pjesama, pitat će se naši čistunci, dušebrižnici i moralni apostoli?
Zato, što je taj Mali Marko sa svojim primom, prije svega čovjek, internacionalac, čovjek koji u Münchenu i okolini sa prijateljima i virtuozima iz nacionalno mješovitog orkestra, svira prije svega starogradsku i cigansku muziku, ali i staru dobru i vrijednu narodnu muziku iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Zato što je Mali Marko čovjek koji podjednako uspješno pronalazi puteve do srca i duša, na noge diže pretežno srpsku publiku u restoranu na Thalkirchenu, kao i Hercegovce, Posavce i Bošnjake u „Dalmatinskoj konobi“!
U oba slučaja, u ogromnoj većini se radi o gostima koji se zažele naše kuhinje i naše pjesme, koje u te kafane potjera nostalgija. Ali ima i onih sve rijeđih, drukčijih, ratobornijih, koji bi i dan danas, poslije svega, najrađe ponovo razvili orlove, šahovnice i polumjesece i krenuli u novi rat. Ali i takvi, kada zaperle žice tamburice pod virtuoznim prstima Malog Marka, kada razvuče harmonika i zabrunda bas, zaborave barem za trenutak, „bubrežne kamence“ u svojim pomućenim umovima i postanu ljudi. Barem za to veče. Zaborave da su Srbi, Hrvati, Bošnjaci... nego budu obični normalni ljudi od krvi i mesa.
12 points go to – „Little Marc“!
Foto: Vlado Marinkovic
Tako, svojim primom, daleko od rodnog kraja, Mali Marko unosi toplinu u srca i duše ljudi zaželjenih domovine(a), i širi ono o čemu se kod nas raspravlja na na silnim sastancima – poslanice povjerenja i nade u neka nova, bolja vremena. Marko Jovanović i njegov prim čine čuda koja ne mogu napraviti buljuci naših dobro plaćenih političara i političkih komesara iz Zapadne Europe. Priča o Marku nije usamnjena. Nije on ovdje u Južnoj Njemačkoj jedini. Ali jeste najbolji!
Hvala našim muzičarima i glazbenicima da prvi među prvima, šire poslanice razumijevanja i povjerenja, koncertima hrvatskih glazbenika u Beogradu, srpskih muzičara u Zagrebu i Ljubljani, Bošnjačkih meraklija i sevdalija u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji. Nije to ni loše da svako ima svoje, ali zašto bi smetalo da našoj Severini npr. pjesme pišu srpski muzičari, da do blijedila ljutimo velike (Nijemce, Francuze, Engleze...) kada na takmičenjima za Pjesmu Eurovizije međusobno dijelimo najviše „points“. Hrvatska Srbiji, Srbija Hrvatskoj...
Biću realan: ne zato što se nakon ratnih strahota previše volimo, nego zato što se, lagano i mukotrpno, ali sve više razumijevamo. I čisto jezikom. Makar neki „znanstvenici“ tvrdili da je hrvatski jezik sličniji njemačkom nego srpskom(?!), makar se u Bosanskom Šamcu trudili da naprečac, naizust nauče ekavicu, a u Odžaku, Domaljevcu i Orašju se upinju da (novo)progovore „čistim“ hrvatskim jezikom, bolje smo mogli razumijeti što pjeva Jelena Tomašević nego „No Angels“? A baš to, razumijevanje, dovodi do povjerenja, a povjerenje je opet pretpostavka da se ne ratuje ponovo. A sve je bolje nego rat?
Bosanski lonac
Kada se to malo sa strane gleda, nameće se jedan zaključak koji istovremeno smeta, boli i zabrinjava: danas se Slovenija, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Crna Gora... sve više razumiju, samo kod nas Bosanaca i Posavaca to ide puno sporije. Mi Bosanski Hrvati htjeli bismo biti najveći Hrvati, od svih boljih, od svih čistokrvniji, pa se svojski dokazujemo. Nikome u pravoslavnoj Crnoj Gori ne smeta što govore „hrvatskom“ ijekavicom, niti u Hrvatskoj ne smeta da veliki dio hrvatskog življa govori ekavicu, a nama Posavcima smeta svako slovo H kojeg pronađemo. Tako se ponašaju i bosanski Srbi, oni su jedini pravi, veliki Srbi, veći i od šumadijske subraće. Dokazuju se. Svaki dan. I svaki dan, u svakom pogledu, sve više – nazaduju! Naši muslimanski sugrađani, Bošnjaci, trude se opet iz petnih žila da „Muhameda prenesu iz Meke u Bosnu“, da budu veći muslimani od Indonežana, Turaka i Iranaca zajedno. A svi skupa, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, čini mi se, htjeli bi rado biti „veći katolici od pape“.
Dok svi drugi, mislim na Bosni nam susjedne države, već odavno jedu ili se privikavaju na „europsku hranu“, mi u Bosni i Hercegovini čuvamo žaru za potpaljivanje neke nove vatre za naš čuveni „bosanski lonac“. Kažu, to tradicionalno čuveno jelo može u principu napraviti svako, ne mora se kuharska škola izučiti, što više različitih sastojaka i vrsta mesa, to bolje. Važno je međutim u čemu se kuha, važan je lonac! A i vatru treba znati ložiti. I što duže krčka, tim bolje...
Dobro vecer, braco Srbi!
Nije lako onima koji su u još ne zaboravljenoj krvavoj povijesti za iluzionističke ciljeve (pa i osobne) zvjerstva činili, kada danas, na prijenosu „Eurovision Song Contest“ iz Beograda, slučajno ili namješteno, u pauzama, u toku izvješća iz prostorija za izvođače, iza dvoje mladih komentatora, u pozadini, gotovo pola minute dugo, vide mnoštvo hrvatskih zastava kojim „naši“ razdragano mašu. I neka im nije lako! Ne tako davno, u zgradi SUP-a u Bosanskom Šamcu, kundacima su nagonili zatočene Hrvate da jedu „šahovnicu“.
Možda ih utješi razdragani nastup slovenačkog „čitača udijeljenih glasova“, Petera Polesa, koji razdragano, onako po srpski, iz Dežele pozdravlja Beograd sa „Dobra večer, braćo Srbi!“. Da, braćo, tako reče pred očima i ušima stotina miliona gledatelja širom svijeta. „Alpski Srbi“ reći će zlobni. I, očekivano, kako njemački TV-komentator predskaza, bratski podijeli bodove, 8 Hrvatskoj, 10 BiH i 12 Srbiji! A još se ljutimo kada nas svijet više ne razumije? Juče ratovali – danas se vole?! „Ma i da sam pametan, poludio bih“, reče jednom davno naš „nadrealista“ Marinko. Euro-vizija postade tako u našim uvjetima vizija o Europi i našem mjestu u njoj?
Nešto se krece?
U Beogradu dakle cijela Europa na okupu, ona ista koja ga je prije par godina bombardirala; i Albanija (veliki albanski orao u najavi), ona ista koja je svim silama podupirala odcjepljenje Kosova; i Bosna i Hercegovina, ona ista u kojoj su srpski dobrovoljci radili to što jesu, a neki drugi čine i dan danas; i Hrvatska, ona ista s kojom je (nepriznato) Srbija vodila krvavi rat, Vukovar(e) rušila; i Slovenija, ona ista koja je u spektakularnim rambo-scenama helikoptere JNA obarala...
Svijet još pamti krvave ratne slike sa Osječkih ulica, Vukovara, Srebrenice, Mostara, Manjače... Čudom se čudi kako jedni za druge glasujemo, kako uz nas i države bivšeg Sovjetskog Saveza više šanse na Euroviziji nemaju. Očito je da se nešto zbiva. Kreće se naprijed. Samo se tamo gdje je najpotrebnije i najvažnije, iznutra, još dobro ne vidi.
Ma neću biti puno pametan kada ponovim da postoje na svijetu vrijednosti koji su nadnacionalne i koje ne poznaju nikakve zidove, tarabe, nacionalne šepere i političke granice. Glazba je to prije svih. Glazbenici i muzičari, umjetnici i umetnici (uz nečasne izuzetke na svim stranama) ipak prednjače u teškom i ne uvijek neopasnom poslu – čišćenju minskih polja iz naših duša i srca.
Svi ljudi su braca?
“Svi ljudi su braća”, danas više nego ikada na ovim prostorima, zvoni u izmaglici nauk i poslanica iz zaboravljenih, pogaženih, oskrnavljenih, osakaćenih i okrvavljenih starih “knjižurina”. Izvadimo ih iz tamnih vilajeta prošlosti, podsjetimo se na te plemenite ljudske poruke.
I još nešto, ne trošimo novce na neproduktivne političke teatre, koji su često daleko od realnosti, a po pravilu predaleko od onih zbog kojih se te, najčešće neplodne, rasprave organiziraju – od naroda.
Pozovimo na primjer u Mostar, Sarajevo, Banja Luku, Domaljevac... jednog osvjedočenog, stručnog, dobrovoljnog „deminera ljudskih predrasuda“, Malog Marka i njegov orkestar!
Samo da ne zaboravi ponijeti sa sobom ono što njemu život znači, a mnogobrojnoj publici i poštovaocima život ljepšim čini – svoj prim!
Perica Mišić
» perica@misic.ch
