Posavske zore i Crveno more
Putopisna reportaža iz Egipta
Možemo mi mijenjati brodove, palube, otoke, države i jezike..., mi ostajemo ono što jesmo – Posavci i Bosanci!
Piše i fotografira: Perica Mišić
Moderni katamaran je već odavno ostavio Hurghadu iza sebe, stenje na snažnom vjetru i potmulo lupa svojim plastičnim čizmama po visokim pjenušavim valovima, inače rijetkim za ovo podneblje. Na dvostrukoj palubi i na između dva pramca razapetoj mreži, četrdesetak turista koji žele doživjeti nešto nesvakidašnje – posjetiti najljepšu pješčanu plažu Egipta i „ronjati“ na najljepšem mjestu, sa najbogatijom morskom florom i faunom. Otok Giftun. Crveno more! Kažu, tko se jednom okupa u njemu, opet će! Ja po svemu sudeći neću. Zašto? Saznat ćete na kraju ove priče...
Hotel Sea Gull Resort
Na otok Giftun stigne se brzim plovilima iz Hurghade za pedesetak minuta. Sam otok je nenaseljen, okružen je manjim otočićima, koraljnim grebenima i šarolikim podvodnim svijetom, raj je za ronioce.
Eh, Egipat!
Egipatske vlasti žele da očuvaju tu prirodnu oazu, pa je broj posjetitelja otoka sa kristalno čistom vodom i pijeskom kao brašna ograničen na 100 dnevno.
Preko puta nas na gornjoj palubi jedan mlađi bračni par sa petogodišnjim dječakom. Nijemci? Pričaju na perfektnom njemačkom jeziku bez akcenta. Nas ignoriraju. Ma, nikada se ne zna, prišapnu mi supruga, nakon što smo dobili osjećaj da razumiju što mi na našem jeziku razgovaramo, ali te face su naše!
Dođi na morski greben...
Stižemo do područja za ronjenje, većina ponijela kompletnu opremu, a mi ništa. Što će nam, kažem, pa kazali su da je voda plitka do koljena. Ja sam mislio da ću moći gacati i gnjurati kao na Žendragu, a ne roniti.
Zurle i talambasi
Posada više puta pokušava približiti katamaran plićaku podvodnog grebena, ali na kraju odustaje, suviše je opasno, vjetar je prejak, valovi su previsoki. Usidrili smo se nekih 300 metara dalje. Ako netko želi na svoju odgovornost, kaže nam vodič, može probati doplivati do grebena...
Otok Giftun
Ma kakav greben, kakvi bakrači! Po ovakvom nevremenu? Poručujem još jednu flašu egipatskog piva i namještam se u kutu pored kabine gdje je vjetar najslabiji. Naš Švabo i još nekoliko momčina uzimaju opremu, skaču u hladnu vodu i plivaju prema plićaku. Većina se vratila poslije desetak metara, dvojica međutim doplivaše do cilja. Gledamo ih preko valova, sad ih vidiš, sad ih ne vidiš, vraćaju se...
Podvodni raj
Poručujem još jednu pivu i čujem na donjoj palubi larmu egipatskih mornara koji ih s mukom izvlače iz vode. Psuju na arapskom. Mladi Švabo izderanog gumenog ronilačkog odijela, dršće, krvari. Valovi ga nanijeli na oštre koraljne hridi. „Jebiga, kad si budala!“, začusmo našu „Švabicu“ odozdo. A tako, dakle!
Tko se jednom u njemu okupa...
Zorica sviće
Nisam nikakav pjevač, u osnovnoj školi sam bio oslobođen sa sati korskog pjevanja da ne kvarim ostaloj djeci i učiteljici užitak, ali sada, dok promatramo naše susjede koji su ponovi prešli na „maternji“ švapski jezik, a brodica kroz večernju tamu nervozno žuri prema svjetlima Hurgade, zapjevasmo! Prvo tiho, iz inata, a onda koliko nas grlo nosi:
Šiša sa mirisom jabuke
„Zorica sviće, nestaje noći, dragi od drage sada mora poći, ona ga gleda ljubi u lice i suze briše, tužno uzdiše...“!
I svi sa simpatijama gledaju u našem pravcu, pitaju odakle smo, samo naši „švabići“, pocrvenjeli, ustaju i traže sebi mjesto na sasvim drugom kraju palube. Ma možemo mi mijenjati brodove, palube, otoke, države i jezike..., mi ostajemo ono što jesmo – Posavci i Bosanci! Na sreću, ogromna većina s ponosom, bez stida!
Zašto je Crveno more crveno?
Od tada, kad god se pomene Crveno more (arapski: al-Bahr al-ahmar), sjetim se te zgode sa putovanja. Crveno more nije dobilo ime po crvenilu naših zemljaka koji su se stidjeli svog zavičaja i domovine. Postoje mnoge teorije, od toga da je ime dobilo po davnašnjih označavanjima strana svijeta kroz različite boje, zbog crvene zemlje koja ga dobrim dijelom okružuje, okolnih brda koja pri zalasku sunca dobiju purpurnu boju, po crvenilu vode pri izlasku sunca, naranžasto-crvenim koraljima i tepisima klorofilnih algi, crvenkastoj prašini vulkanskog kamenja koje se stoljećima ispiralo u moru, pa do davnih mitova i pogrešnog prijevoda imena sa starogrčkog jezika.
Crveno more se plavi
Crveno more je domovina nebrojenih vrsta riba i morskog bilja, mnogih endemskih vrsta koje se samo u njemu mogu vidjeti. Pravi raj za sve sportove na i pod vodom, posebno za ronioce iz cijelog svijeta, i to ne samo zbog mnoštva ribljih vrsta i bilja, nego iz brojnih olupina potonulih brodova. Ljudskom rukom, Sueckim kanalom, spojeno je sa Sredozemnim morem.
Ljuljaj gara!
Trbušni ples
Nekako pred kraj našeg bopravka u Egiptu, u našem hotelu jednog dana prava uzbuna: glanca se, čisti, sređuje, postavljaju se ogromni razglasi u amfiteatru, direktor, Belgijanac, mijenja oznojene košulje. Naš prijatelj, sobar Akme, otkri nam tajnu – „večeras dolazi Big-Boss, Egipćanin, vlasnik lanca luksuznih hotela u Egiptu i na Orijentu, taj ne zna koliko ima novaca“.
Ples za dobrodošlicu
Već poslovično, egipatski orkestar nas dočekuje sa zvucima zurli na ulazu u restoran, jedan spontani ples i slika za uspomenu. „Večeras u čast glavnog gazde u amfiteatar dovode iz Kaira jednu od najboljih libanonskih trbušnih plesačica“, poduči nas vođa orkestra.
I stvarno, nakon večere dobili smo stol do jednog praznog, rezerviranog za gazdu, koji dođe sa svojom mnogobrojnom obitelji. Teško se tu snaći tko su mu žene, a tko kćerke. Prvu turu „šiše“ (vodene lule) časti gazda. U životu sam vrlo često gledao trbušni ples, tu atrakciju i umjetnost posebne vrste, ali to što je tu večer pokazala mlada Libanonka u bijelom kostimu nisam vidio nikada. Eh, plesati „trbušnjak“ nije lako, lijepo jeste, ali nije „lako“ ni gledati. A kada plesačica još na kuk stavi drveni štap i zanjiše (kukovima), zapleše, sva zatreperi, a štap ni da se pomjeri! Praznik za uši i oči!
Sve, sve, ali štap!
Sam sebi stari svat!
Uobičajeno takvim prigodama, plesačice, kao lijepu gestu, pozovu neku ženu iz publike, da pleše s njom. Sasvim slučajno, uze za ruku i izvede moju suprugu, ne znajući da i ona godinama amaterski iz hobija pleše „Bauchtanz“. I onda je počelo oduševljenje egipatske publike strankinjom koja „igra kao naša“! Ali i oduševljenje velikog gazde...
Trbušni ples u dvoje
Kada je poslao na spavanje mnogobrojnu obitelj, egipatski šeik je prišao našem stolu, čestitao mojoj supruzi, a meni odmah napravio ponudu: 40 kamila za ženu! I pozivnica da već sutra budemo gosti na njegovom velikom imanju kod Kaira. Supruga, ne shvatajući da su takve ponude u tom podneblju normalne i ozbiljne, nagovara me da odemo. Kakvi šeici, kakve kamile, odlučan sam, nisam ja ovdje došao da sam sebi budem stari svat!
A i četrdeset kamila je premalo, ti meni vrijediš puno više...
Tekst, fotografije i video: Perica Mišić
Ples derviša
Orijentalni ples
 |
 |
 |
 |
 |
 |
