Položaj u Domaljevcu
Kako bih rado opet bio položaj!
Pedeset mi je i sitan kusur godina. Radujem se Božiću i sada kao i onda kada sam posljednji put bio položaj kod ujaka Peje i ujne Ruške. Moji domlječani znaju, u dušama to nose, što je to Božić u našem izvornom, domlječanskom obliku.
Pročitavši tekst o Božiću kojeg je iz naše, posavske duše napisao i objavio naš Perica Mišić, dohvatio sam se olovke i papira i riješio da dio svog ushićenja pred nadolezeće praznike pretočim u tekst koji će još neko pročitati i prisjetiti se onih divnih vremena kada je Božić bio Božić u svom izvornom, duhovnom smislu. Kako i ne bi, kada je Božić uz Svetu Anu bio moj, naš najdraži praznik.
Osam blaženih
Radovanje Božiću, za nas djecu, bi počimalo odbrojavanjem dana koji su još ostali do polaska u položajsvo. Još sedam, šest, pet, za četiri, još tri, dva, sutra. Sjećam se da sam se za taj čin pripremao i fizički i duhovno. Fizički: prao sam obuću, čistio odjeću, molio mamu da mi opegla hlače, češljao se, spremao torbicu, pakirao sve što trebam ponijeti kao milost, a duhovno: ponavljao sam molitve, jer me bilo stid bilo da neke od onih koje se tim povodom mole ne znam. Bio sam dobar na vjeronauku i sve sam molitve znao na pamet osim “Osam blaženih”, meni najteže molitve. Zašto to da krijem.
Već u podne, dan uoči Badnjaka, bio sam spreman za pokret, ali sam morao čekati pred mrak. Do podne sam išao u školu. Vani je bio dubok snijeg. Onaj pravi. Takog danas nema više. Prtine, samo da se proći može. Uske i visoke, nama djeci skoro preko glave, vijugale su kroz selo, preko prijelaza i taraba, pored kuća pokrivenih debelim snježnim bundama, sa kojih su visile dugačke, oštre ledenice. U snijeg su uranjale.
Zavidio sam djeci koja su mogla otići ranije od mene. Sve je dakle bilo spremno, samo još dozvola od oca i matere da mogu krenuti. Iščekivanje i nestrpljenje na izmaku. Torbica puna knjiga, teka i milosti. Ujni sam ponio milosti koje je mama izabarala i s kojim se neću osramotiti. Ali ono što se imalo. Ujaku sam ponio polovku domaće rakije koju je otac čudnom tehnikom, teglicom, vadio iz starog rastovog burenceta. Rođacima, Pavi, Zvonki i Soletu, nosio sam kolača, jabuka, osapa koga sam sam sušio, pa i suve ribe koju sam ljetos vatao košarom i poslije sušio na krovu, gdje je bila najveća upeka i provjetravanje. Jedva sam čekao da krenem.
Kad sam se približavao ujakovoj kući, hvatala me nekakva trema i neki stid jer sam inače rijetko dolazio toj kući. Ne znam zašto. Gorio od želje, a bilo mi je nekako neugodno. Prtinom, od Srimca do Kališta bilo je daleko. Umoran, zadihan, crvena nosa, pod tremom, da što ne kažem kako ne treba, ali sretan, pokucao sam na drvena vrata, koja se odmah otvoriše a u njima se pojavi moj ujak Pejo. Pred njim, onako visokim, bio sam još manji, izgovorih drhtavim glasom: "Ujače, faljen Isus i Marija"! Ujak me pogladio po kosi i reče: “Uvik Isus sestriću. Dobro nam došo položaju naš. Je si li se umorio. Naprid! Ruška, evo nama našeg položaja. Već smo se ubrinili da će ga snig zamest. Zamalo da upregnem konje i saonama pođem prid tebe! Uđi položaje. Uđi , jedva te čekamo. Nema Božića bez položaja. Mi smo kršćanska kuća”.
Još uvijek bojažljiv ulazim u kuću. Promrzao, pređoh preko praga, poljubih ujaka u ruku, pa ujnu Rušku. Zapljusnu me miris kuvanog suvog mesa, domaćih kolača i vina iz bokala na crvenom ostalu. A sa rođacima, Pavom, Zvonkom i Soletom, već bi puno lakše, rukovah se s njima kao odraslim ljudima. Povadih iz torbice darove, odmah, da ne zaboravim kasnije, i razdjelim ih baš onako kako su mi kod kuće kazali. Svi smo bili radosni, puni nekog ponosa i zadovoljstva.
”Pricaj nam položaje, je si li se umorio? Kako moja seka Mara, zet Kićo, kuda su otišli Anto, Milo, Pejo...” Puno pitanja. Trudio sam se da dam kratke, interesantne i pametne odgovore. Želio sam ostaviti dojam pametnog položaja, kako bi me cijenili i voljeli, kao što sam ja njih volio. U sumrak, odvede me ujak u Kališke šume, šušanj tamo da proberem. Šušanj mora biti, nema položaja bez šušnja, niti sretne kuće na kojoj na Badnjak i Božić nije šušanj iznad vrata utaknut. Hrastova grana sa kao dukati žutim lišćem. Ujak mi pomože da je zataknem visoko iznad ulaznih vrata kuće. Da se dobro vidi.
Pred večeru, Pavo, Zvonko, Sole i ja izađosmo napolje da upalimo tri svijeće utaknute u mladu božićnu pšenicu, izniklu na tanjiru, sa crvenom jabukom u sredini. Sole je nosio svijeće, a ja sepet slame na kojoj ću tu veče spavati sa svojim rođacima. Ulazimo u sobu lagano, skrušeno, svjesni svečanosti tog jednostavnog čina i pozdravljamo još s vrata ujaka i ujnu kršćanskim pozdravom: "Čestitamo Vam Badnji dan, svetu Evu i Adama". “Vi zdravi i živi bili", odgovoriše ujak i ujna.
Na sredini sobe je bila postavljena sinija, a okolo skendže za sve nas. Na siniji večera, posna. Badnjak je. Strogi post. Položih slamu u jedno ćoše sobe, ispred šivaće mašine, kraj ostala. Tamo smo kasnije donijeli još slame. Taman dovoljno za fino spavanje. Poslije prostiranja slame, sjeli smo oko sinije, a onda se pomolili Bogu. Počimao je ujak, glava kuće. U njegovom glasu se osjećala duboka pobožnost i vjera u Isusa Krista, čije smo rođenje večeras počeli slaviti. Mi svi ostali, sklopljenih ruku, gledajući skrušeno pred sebe, glasno smo molili molitve koje smo svi znali. Završilo se Vjerovanjem.
Molitva je trajala desetak minuta, a onda smo večerali. Ujna je napravila čarobnu večeru, posnu, ali ukusnu. Volio sam ujnu tada i danas je volim. Drago mi je da je još živa i da me i dan danas zove "moj položaj". Svijeće su gorjele. Bile su to marinske svijece, ručno pravljene od čistog pčelinjeg voska. Mirišu. Gledam kako vosak lagano kaplje, klizi na dole i pravi divne voštane skulpture po nagorjeloj svijeći. Tamo gdje bi najviše nakapalo, vjerovalo se da će na toj strani iduće godine najviše roditi. I pri badnjoj večeri mislilo se na njive, zemljoradnju, osnovno zanimanje i izvor života svih domlječana. Ujak uze komadić kruha i njime, jednu po jednu, ugasi svijeće. Šparati se moralo, da ne bi izgorjele, da bi duže trajale, jer sutra je Božić, trebaju se opet upaliti.
Ujak je za svaki Božić kupovao domaće vino od nekih rakidžija koji su to vozali
i prodavali selom samo pred Božić. I ja sam smio piti to vino. Bilo je slatko i pitko, sa vrlo malo alkohola. Jelo se i pilo slasno, ali umjereno. Nekako svečano i radosno. Gotovo neobjašnjivo. Obična, posna, seljačka jela, ali prijaju nekako drugačije, slađe, najslađe. Nije isto jesti grah običnim danom i na Badnjak. I grah je drugačiji.
Pred kraj večere, Sole uze violinu, naštima najdeblju žicu, zapljusnuše siniju umilni zvuci, uvukoše se u naše improvizirane slamnate postelje, liznuše vinske čaše. Glasno zapjeva. Sedili smo oko njega, žmarci nas prožimali, milina nas obuzimala, zapjevušismo s njim. Da, to je bila Sveta badnja noć. Tako je u naše kuće ulazio Božić i djetešce koje se davno, tamo daleko, u betlehemskoj štalici rodilo – Isus Krist.
Sole je bio ozbiljan. Trudio se da ovoj svetoj i prazničnoj večeri da što svečaniji ton. Voljeli smo ga svi koliko i to badnje veče. Kad me je umor i san savladao, raspremio sam se i odmah tu, u ćošku sobe, legao na slamu koja me svojom šuštećom pričom uvela u slatki san. Moji rođaci kraj mene. Razmišljao sam ovako: što prije legnem spavati, prije će doći Božić. Struje nije bilo kao sada, pa se radi štednje petrolejska lampa ranije gasila. Poluatomatski – duhne se u otvor čađavog cilindera ili se uvrne fitilj. Noć je bila duga. Spavalo se do mile volje, ali nisam ustajao dok stariji nisu ustali. Takav je red bio.
Za doručak se ponavlja ceremonija. Ponovo izlazimo u drugu sobu i vraćamo se sa zapaljenim svijećama, ali sada sa novim pozdravom: "Čestitamo vam Bog i Božić i sveto Isusovo porođenje". Prije doručka, dobih divnu položajsku zadaću da prokrešem vatru. Otvorio sam vratanca šporeta, popularnog fijakera, i mašetama prodžara zagorele cjepanice, pršte iskre, kolo zaigraše. Pri toma sam izgovarao još prije naizust naučenu zdravicu: Rodilo se, prasilo se, telilo se, rodila vam polja i pšenica... Danas mi je krivo što sam eto puno toga već zaboravio.
Na siniji je sve blistalo. Suvo meso, na Badnjak brižno spremljeno i čuvano za današnji dan. Veliki kruh - kolač vješto je napravila moja ujna.Na njemu su bile figure sunca, bureta, klasa psenice ... Unutra novčić - petobanka. Kruh se razreže na četvoro, ali se ne rastavlja. Okrene se naopako, da se ne vide figure. Naš četvorica biramo svaki po jedan komad. Najsretniji je onaj koji bi pod zubima osjetio petobanku. Govorilo se da će taj uvijek imati para. Iskreno, tog puta nisam baš imao sreće.
S obzirom se da se u to vrijeme i Božićem išlo u školu, morali smo žuriti sa doručkom. Pred rastanak, tačnije pred polazak u školu, dobih poklone za obavljeno položajstvo. Ujak raširi stari izlizani šlajbok i dade mi “rudara” i “stoju”. Crvenu stoju (sto dinara) za malog položaja ili Kvočku, a rudara ili hiljadu dinara za velikog položaja, a ujna u posebnu torbu stavi komad onog svetog kruha koji smo doručkovali, jabuka, oraha, suvih šljiva, osapa, grudica šećera, kolača iz modlica, kolača sa lagarijom i satljuk onog slatkog vina. Bilo mi je krivo što sam morao ići u školu, što sam morao tako rano napustiti svoje položajstvo, tako divan običaj, napustiti svog ujaka, ujnu Rušku i rođake, Kališta i Soletovu violinu, ali sam i jedva čekao da se dočepam škole i kuće, te da se pohvalim svim onim što sam kao položaj dobio.
Nisam nikada dobivao darova najviše od svih položaja, ali sam uvijek bio najviše zadovoljan i sretan, jer sam bio očekivan i voljen, ali sam i iskreno volio svoju familiju. Marijan, zvani Sole, moj rođak, koji je svirao violinu, umro je nedugo zatim od teške bolesti. Od tada, svima nam je bilo nekako prazno. I danas. Četrdesetak godina poslije. A i položajstvo. Postalo je, tamo gdje se održalo, i ono nekako drugačije. Nije više, i ne znači više ono što je nekada bilo. A trebalo bi! Možda samo nostalgija?
Đuro Kesić
