Bušari
Bušari, karneval, fashing... Domaljevčani vole ići u bušare. Vole se pretvarati u druga bića, spremati se u odore poznatih i nepoznatih. Vole zapjevati i zaigrati. Otkačiti se do daske. Vole provesti jedno vrijeme pod maskama, oponašati kraljeve, političare, boksere, beduine, dvorske lude, paroke, časne sestre, junake crtanih filmova, gusare, cigane ...
Sve što ljudska mašta može izmisliti i dočarati. Ulicama i sokacima zvone zvona, bušari dolaze na kućna vrata, pjevaju, skaču, vrište i traže milostinju: jabuku, oraha, čokoladu. Primaju i novce. U to vrijeme, do Korizme, svako veče, grupno, negdje drugdje. Lajavice su neizbježne. A u utorak, fashing dienstag, finale je finala. Urnebes. Sala kulturnog centra proključa. Posjetilaca, koliko sala može primiti. Zvuci glazbe jedva da se čuju. Ciči se, štipa, lupaju rekviziti. Klanja se , moli, halucinira, glumi, izigrava poštenje, ... nema stida. Seka Pejo je genije. Dolaze stranci, bira se naj maska, naj grupa: Stružanke, Srimljanke, Kalištanke, Turjačanke, Matićke,... Kad sve to prođe, nastupa sveto vrijeme korizme. Prepričava se ko je zaista bio najbolji i kakvu masku odabrati za slijedeće bušare.
| Kliknite ovdje da otvorite galeriju |
